Na zidovima Bazilike Notre-Dame de Fourvière u Lionu zlatnim pločicama su oslikane freske na kojima su prikazani katolici kako se suprotstavljaju najezdi muslimana. U prikazanoj pomorskoj bici katolici su brojčano nadmoćni u svijetlim oklopima, podržani katoličkim sveštenstvom i crkvenim velikodostojnicima, nedvosmisleno favoriti protiv nadirućih muslimanskih fanatika. Baziliku godišnje posjeti blizu dva miliona turista iz cijelog svijeta, i, uz druge znamenitosti ovog velelepnog zdanja, poput bogorodičine statue od suhog zlata visoke skoro tri metra na zvoniku, do zlatnog oltara, ostaju frapirani i prikazom pomorske bitke muslimana protiv katolika koja dominira najvećom prostorijom u crkvi.
Bazilika je izgrađena privatnim sredstvima između 1872. i 1896., s ciljem da se stanovništvo grada Liona umili bogu nakon višedecenijskog haranja kuge, pa su sakupili svoja bogatstva, i svo zlato koje su posjedovali da se sagradi velelepno svetište. U tom svetištu je naslikana takva freska, koja „priča“ storiju o opasnosti od najezde muslimana na katolike Evrope.
U vrijeme kada je crkva građena, muslimani Otomanske imperije su vladali Bosnom. Kada su Bosnu ostavili, za njima su ostali bosanski muslimani – Bošnjaci.
Prije i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, devedesetih godina, opravdanja za brutalno uništavanje simbola islama, rušenje džamija i ponižavanje i masovna zvjerstva nad muslimanima opravdavana su „uništenjem islamskog fundamentalizma“ kao prijetnje nemuslimanskom svijetu, a posebno Evropi. Evropa je povjerovala agresorskim zagovaračima uništenja muslimana i uvela embargo na naoružanje. Radovan Karadžić je znao za evropski skepticizam spram muslimana i prenaglašavao termin muslimani da bi opravdao svoju brutalnu politiku uništenja i zatiranja jednog naroda.
Advokat Goran Petronijević, zaljubljenik u lik i djela Radovana Karadžića skrušeno je izjavio ispred Haškog tribunala, na dan kada je u martu 2019. godine njegov klijent osuđen na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina: – „Doktor Karadžić se borio protiv muslimanskog fundamentalizma i islamskog terorizma na tlu Evrope… Šteta što to Evropa nije prepoznala.“ Dakle, nije Karadžić zločinac, već vizionar koji je branio Evropu od strašnih muslimana, i pri tome rukovodio ubijanjem i raseljavanjem stotina hiljada nevinih.
Milorad Dodik je javno negirao bošnjaštvo i sve što je s bosanskim prefiksom, a posebno je takvo svoje djelovanje intenzivirao u vrijeme migrantske krize, kada je u Bosnu i Hercegovinu, iz Srbije, preusmjereno hiljade migranata iz Pakistana, Aganistana, Šri Lanke, Iraka, Irana, Indije…, na putu ka Evropi. U svojim istupima svim migrantima, najčešće osobama bez identiteta, Dodik je prikačio prefiks muslimani, iako mnogi nisu to bili, i delegirao ih kao sarajevski problem. Jer, po njemu, migrantima nije mjesto u većinski srpskom, u genocidu, udruženom zločinačkom poduhvatu i masovnom progonu, od muslimana očišćenom prostoru. Podržao ga je Dragan Čović, odbivši prijedloge da se na teritoriji pod njegovom kontrolom grade migrantski centri. Dodik se zbližio u takvim idejama s mađarskim predsjednikom Viktorom Orbanom, koji je bodljikavom žicom ogradio državnu granicu od najezde muslimana u katoličku Mađarsku, i takve svoje akcije opravdavao zaštitom od islamizacije Evrope. U slične aktivnosti se uključila Hrvatska, i migrante, uz primjenu brutalnih metoda, vraćala preko granice u Bosnu i Hercegovinu. Tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iznosila je nebulozne i zlonamjerne teze kako je Bosna i Hercegovina utočište terorista, i potencijalnih terorista.
Dodik je nastavio negirati bošnjaštvo i pojačao akcije negiranja svega što je bosansko, i to institucionalnim djelovanjem, ili bolje rečeno, institucionalnim blokdama države, a svaku priliku u javnim istupima koristio je da govori o Bošnjacima kao izmišljenoj naciji, i javno naglašavao termin muslimani, umjesto Bošnjaci. Vrhunac bahatosti ispoljio je prilikom nastupa pred evropskim parlamentarcima ni jednom ne pomenuvši naziv Bošnjak za jedan (najbrojniji) od naroda u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga je naglašavao termin muslimani, nastojeći, po Karadžićevoj mantri, Evropu zaplašiti muslimanima, i uvjeriti Evropljane kako je on njihov zaštitnik.
Nisu Dodiku uvijek problem muslimani, ako nisu Bošnjaci. Recimo, Rašid Serdarov, ruski milijarder, koga je Putin poslao da ulaže u Dodikove projekte u RS, u ljeto 2013. godine boravio je s tadašnjim predsjednikom RS u Ugljeviku. Petak je bio, pa je Serdarov tražio džamiju u kojoj će klanjati džumu. Dodikovi saradnici su izbezumljeni zvali sve redom tadašnje Bošnjake koje su znali u tom kraju da im kažu gdje je najbliža džamija u kojoj Serdarov može džumu klanjati. Upućeni su u Atmačiće, najbliže povratničko selo u kome je tada bila izgrađena džamija. Kolona blindiranih limuzina uz svu pratnju dojezdila je u selo gdje je Serdarov klanjao. Dodik je čekao u kafani u Ugljeviku.
Nije Dodiku problem ni musliman Tayip Erdogan, predsjednik Turske, koga naziva pravim državnikom, i slatko se pomerhaba s njegovim Askerima. Nisu mu problem ni Bošnjaci kakvima ih priželjkuje ratni ministar policije RS, Tomislav Kovač, i drugi Dodikovi pobočnici. Problem su Bošnjaci koji žele napredak, prosperitet i evropsku Bosnu i Hercegovinu. Za njega je muslimansko Sarajevo sinonim za sve one koji institucionalno brane pravo države da se odbrani od entitetskog prava da zadrži i krčmi ratom opljačkanu imovinu, i prisvoji je kao svoju – legitiman ratni plijen. Smeta mu Bakir Izetbegović, ne kao njegov politički partner u podjeli vlasti, već kao sin pisca „Islamske deklaracije“, koju svako malo pomene u javnim istupima, iako, sa sigurnošću se može tvrditi, nikad tu knjigu nije pročitao.
Dodiku se pridružuju njegovi pobočnici, poput Dušanske Majkić, koja zna svakog teroristu u glavu i sva njihova nedjela od rata do danas, i javno o tome govori u medijima, a ni jedno ne znaju ko je pobio pola Prijedora, ko je stvorio Tomašicu, strijeljao bez suda 750 nevinih civila u Zvorniku prije 30 godina…
Oficijelna liberalna i slobodarska Evropa Dodika prihvata kao ravnopravnog sagovornika, iako javno i nedvosmisleno vrijeđa i negira Bošnjake i blokadama institucija države stvara ambijent nemogućeg življenja u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj su muslimani oficijelna većina. Opet Evropa ima preča posla, kao 1992. godine, jer u Švedskoj gore ulice zbog spaljivanja Kur’ana pod policijskom zaštitom.
