U utorak, 23. februara ove godine, svjedočili smo novom, dugo najavljivanom, početku političkih pregovora i dogovora Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH i nevladine organizacije Hrvatski narodni sabor (HNS), i lidera Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića. Iako je obznanjeno da su dogovori otpočeli u tri pravca: izmjene Izbornog zakona BiH, komplet tema u vezi sa funkcioniranjem Federacije BiH (među kojima su najkrupnija implementacija rezultata izbora 2018. tj. imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH i Vlade Federacije BiH, imenovanje nedostajućih sudija Ustavnog suda Federacije BiH, te konačno konstituiranje dva kantona) i europske integracije, nesumnjivo je da je izmjena Izbornog zakona BiH, koju zadnjih godina žestoko forsira hrvatska strana, u srži tih pregovora. Čović nastoji prije Općih izbora 2022. godine izdejstvovati promjene Izbornog zakona BiH kojima će osigurati “legitimno predstavljanje” konstitutivnih naroda tj. pobjedu kandidata HDZ BiH i njemu srodnih stranaka u utrci za člana Predsjedništva BiH i osvajanje dovoljno ruku u kantonalnim skupštinama da osigura dominaciju u 17-očlanom klubu Hrvata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
Tako bi, uz dobijene pozicije u tri “županije”, Vijeću ministara BiH i Vladi Federacije BiH osigurao dominaciju i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, te time, primjenjujući pravila konsensuza i veta, osigurao da hrvatska strana (po)ostane dominatan i neizbježan faktor ne samo u odlučivanju o svim ključnim pitanjima u BiH koja na agendu političkog odlučivanja nameću drugi politički subjekti i međunarodna zajednica, nego i da najlakše i najbrže ostvari svoje ključne političke ciljeve. Na taj način, uz “legitimne predstavnike” otvorio bi se put provedbi vlastite dugoročne strategije, koja nesumnjivo ide u pravcu zaokruživanja teritorije BiH sada nastanjene većinskim stanovništvom katoličke vjeroispovjesti, odnosno reinkarnacije “ugašene” tzv. Herceg-Bosne, njene potpune teritorijalne i političke autonomije i njenom, kad-tad, prisajedinjenu Republici Hrvatskoj.
Tako se izmjena Izbornog zakona BiH, 25 godina nakon Dejtonskog sporazuma, stavlja u fokus političkog interesa HDZ-a BiH i pitanje koje se poistovjećuje sa vrhunaravnim identitetskim pitanjima bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovi pregovori (po ko zna koji put) počinju u društvenom okruženju kojega smo definirali sintagmom “permanentne privremenosti”, odnosno u situaciji nedovršenih i neizvršenih ustavno-pravnih popravki koje je bilo potrebno izvršiti prema presudama Europskog suda za ljudska prva u Strasbourgu, te odluka Ustavnog suda BiH, kao i presuda Ustavnog suda Federacije BiH (uklanjanje neustavnih izraza “župan”, “županija”, naziva “Herceg-bosanska županija” itd.). Tako umjesto izgradnje stabilnih institucija države BiH i uspostave stabilne demokracije, bh. društvo i država BiH još uvijek tapka u mjestu, u magli etnonacionalizma, stalnih etničkih prepirki, i nezavršenih sukoba iz 90-ih.
Historijski prijelomi procesa demokratizacije
Tako svjedočimo da demokratski prijelaz u Bosni i Hercegovini iz autoritarnog (jednopartijskog) sistema, koji je vladao 45 godina (1945.-1990.) i koji je otpočeo 1990. godine u sistem stabilne, konsolidirane liberalne demokracije još uvijek traje. Taj proces označavamo pojmom demokratizacije i on je formalno-pravno otpočeo 1990. godine održavanjem prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini 18. novembra 1990. godine To je period tzv. trećeg talasa demokratizacije u 20. stoljeću (S. Huntigton piše o tri talasa i dva protutalasa demokratizacije) kojega na početku karakterizira transformacija i zamjena – “transplacement” u kojem se naglašava snažna uloga opozicije vladajućem režimu, u slučaju BiH Savezu komunista BiH, i istovremenoj prilagođavajućoj ulozi stranke toga starog režima novim uvjetima. Dakle, taj proces pluralizacije bosanskohercegovačke političke scene započinje tokom 1990. godine kada dolazi do “cvjetanja demokracije” (Ćurak). Krešendo te “negativne demokracije” dostignut je “kroz konstituciju političkih stranaka na mononacionalnoj osnovi” (Ćurak) i on se naglo prekida oružanom agresijom na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992.-1995. godine. Dakle, ovaj proces možemo nazvati procesom demokratizacije što je suprotno pojmu stabilne demokracije, odnosno konsolidirane demokracije koji u slučaju Bosne i Hercegovine još uvijek nije dosegnut.
Dakle, proces demokratizacije razlikujemo od stabilne, konsolidirane demokracije, za koju R.A. Dahl smatra da je karakterizira “trajno prisutna odgovornost vlade prema zahtjevima svojih građana, koji se smatraju politički jednakim”. U procesu demokratizacije koja je započela padom Berlinskog zida 1989. godine, a u BiH 1990. godine, padom socijalističkog režima, Bosna i Hercegovina je prošla faze tranzicije, zamjene i premještanja autoritarnog, jednopartijskog sistema u višestranački sistem (Huntigton), čime su u velikoj mjeri prekinute ideje (ideologija), institucije i procedure bivšeg režima. “Nakon sloma socijalističkih režima, bivše su jednopartijske države u početku 1990-ih prošle kroz višestranačke izbore i deklarirale se kao liberalnodemokratske države, ali još nisu uspostavile stabilne liberalnodemokratske institucije, pa se nazivaju novim demokracijama” Ipak, Bosnu i Hercegovinu još uvijek ne možemo definirati kao novu “stabilnu demokraciju”.
Završetkom rata i krvavih sukoba koji su kulminirali izvršenim genocidom potpisan je Daytonski mirovni sporazum (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) čiji sastavni dio je i Anex 3 – Sporazum o izborima. To je bio osnov da se uspostavi Privremena izborna komisija (PIK) OSCE-a, donesu Pravila i propisi i organiziraju višestranački izbori pod nadzorom OSCE sve do 2002. godine. U augustu 2001. godine donosi se stalni Izborni zakon BiH, a 2004. godine tri međunarodna člana Izborne komisije BiH (danas Centralna izborna komisija BiH) napuštaju to tijelo čime se i praktično “vlasništvo” nad izbornim procesom predaje u ruke domaćih aktera. Sve u svemu, u postdaytonskom periodu je održano osam predsjedničkih i parlamentarnih izbornih ciklusa (plus dvoje vanrednih izbora u Republici Srpskoj, 1997. i 2007. godine), te sedam ciklusa lokalnih izbora.
Nesumnjivo je da su višestranački, kompetetivni, “slobodni i pošteni” izbori (“free and fair elections”) neophodni za ostvarenje uspješne demokracije i njihovo održavanje u načelu i prividno simbolizira ostvarenje demokratske vlasti i načela slobodnih i demokratskih izbora. (načela slobodnih, općih, jednakih, direktnih i tajnih izbora). Međutim, takvi izbori, sami po sebi, su nedovoljni za postizanje toga cilja, tj. izgradnju i očuvanje uspješne i stabilne demokracije, odnosno ostvarenje demokracije kako je, primjera radi, definira Robert A. Dahl. Puko tehničko održavanje izbora koje manifestno odražavaju demokratsku kompeticiju vodi ka stanju koje su teoretičari definirali pojmom elektoralizam. Zbog toga su zahtjevi za izmjenama Izbornog zakona BiH sasvim okay, pod uvjetom da se iza toga ne krije promjena ključne paradigme: načela političkog predstavništva, koje se može regulirati isključivo promjenom Ustava BiH.
Podsjetimo da elektoralizam opisuje onu paradoksalnu društvenu situaciju kada tranziciju vladavine tvrdog autoritarnog sistema upravo pokreće i njome upravlja taj isti vladajući režim (incumbent). Međutim, zbog dominantnog položaja postojećeg autoritarnog režima tokom cijelog procesa tranzicije, on ne uspijeva postići institucionalne kvalitete stabilne liberalne demokracije.
U “elektoralizmu” režim u osnovi provodi i prikazuje izbore kao “slobodne i poštene”. Odsustvo masovnih izbornih prevara i zastrašivanja na dan izbora treba da formalno potvrdi da se radi o demokratskom procesu. Međutim, u takvom sistemu izostaju drugi bitni elementi demokracije, poput vladavine prava, jednakih građanskih i političkih prava i institucionalne podjele vlasti. Čitav izborni proces usmjeren je u korist očuvanja pozicije aktuelnog režima.
Mnogi kreatori politika i znanstvenici angažirani u promociji demokracije izjednačavaju izbore s demokratizacijom. Oni to argumentiraju tvrdnjom da su “slobodni i pošteni” izbori srž tj. centralni mehanizam koji omogućava “plovidbu” ka novim demokracijama. Kao ideologija, elektoralizam, uzdiže izbore iznad svih ostalih dimenzija demokracije. U tome polazi od dvije ključne pretpostavke. Prva, pretpostavlja se da će takmičarska kampanja ili pljeva tj. “chaff” kako je naziva Robert Dahl, demokratskog uređenja proizvesti proces u kojem će se pojaviti svrsishodne političke stranke, alijanse i koalicije koje bi se takmičile i, neovisno o relativnoj snazi tih stranaka, formirale parlamentarne ili predsjedničke sisteme, oblikovale poštene izborne administracije i predstavnička zakonodavna tijela. Druga, pretpostavlja se da će neka minimalna forma “elektoralističke” demokracije biti ishod toga procesa. Mada takvi režimi još uvijek mogu biti daleko od liberalnih demokracija – utoliko što njihove vojske nisu podređene izabranim civilnim zvaničnicima, njihova izvršna vlast nije ograničena drugim nezavisnim vladinim institucijama ili građanska i politička prava nisu priznata – elektoralisti smatraju da demokratska “dobra” proizlaze iz same činjenice da su njihovi zakonodavni i izvršni uredi popunjeni putem održavanja regularnih konkurentskih izbora.
Kritičari elektoralizma preispituju ove pretpostavke. Dok većina kritičara, s jedne strane, prihvata da će održavanje izbora imati signifikantno političko značenje najmanje forsirajući takmičarske snage da mjenjanju strategije i jačaju neke izborne aktere naspram drugih oni, s druge strane, vjeruju da ti izbori mogu smanjiti ili čak isključiti značajne dijelove populacije iz procesa. Takmičarski izbori mogu, također, pomutiti način po kojem su kritičke arene donošenja odluka iznad kontrole izabranih zvaničnika. Šta više, ne postoji garancija da će održavanje izbora proizvesti ostale institucije demokracije, kao što su demokratske političke stranke, predstavnička zakonodavna tijela ili poštena izborna administracija. Niti će elektoralističke demokracije nužno postati liberalne demokracije. Konačno, kritičari napominju da elektoralizam može proizvesti nenamjerne posljedice uključujući potstrekavanje ili produženje građanskog rata.
Ipak, postoje, znakovi da izborne demokracije imaju pozitivne efekte na građanska i politička prava i da mogu evaluirati u više liberalnih demokracija. Gdje postoji izborno takmičenje, postoje, također, zahtjevi za odgovornost vlade, provjetravanje opozicionih stajališta i rasprave o javnim politikama. Tako, elektoralizam može, ali i ne mora voditi ka punoj demokratizaciji. Bitno je da li su neočekivani ili oportunistički aranžmani ciljani ka garantiranoj stabilnosti ili, čak, da legitimiziranje nedemokratskih pravila putem izbora može biti prenešeno u trajne i pouzdane aranžmane disperzije moći i poštivanja širokog raspona građanskih i političkih prava. Da li oni mogu biti zavisni prije svega do mjere u kojoj su izbori “slobodni i pošteni” u najširem značenju ovih pojmova. Mada spoljni posmatrači izbora mogu neke izbore smatrati slobodnim i poštenim temeljeći to na osnovi procedura glasanja i njihovom posmatranju izbora na izborni dan (na primjer, tajnost glasanja, pristup svim glasačkim mjestima, podesne glasačke kutije, ispravne procedure brojanja, i slično) djelotvornije mjerenje slobode i poštenja je stepen na kojem su krucijalne slobode prisutne prije izbornog dana, posebno jednakost pred zakonom, ista građanska prava, sloboda kretanja, govora, okupljanja i udruživanja, jednak pristup javnim emiterima, kao i sloboda od zastrašivanja u vezi sa izborima i izbornom kampanjom. Ako je odlika da je mjesecima prije izbora jako izraženo odsustvo transparentnosti, neuspjeh u uspostavi nezavisne i nepristrasne izborne komisije, prljava izborna kampanja, pretjerano pristrasan pristup medijima ili javnim fondovima, predrasudan i štetan tretman kandidata od strane policije, armije i sudova i tako dalje, onda su perspektive loše za trajnu demokratizaciju i nakon glasanja. Nadalje, ako ključne stranke u izbornom procesu nisu dogovorile načelo političkog predstavništva, kako izbori trebaju biti vođeni, ko ima pravo glasa, koja vrsta izbornog sistema će se koristiti, šta čini slobodu i poštenje, koje teme su predmet demokratskog glasanja, onda izbori neće služiti svrsi demokratizacije društva. Ali, ako je ovaj kontekst utemeljen na “demokratskoj pogodbi”, i to na zajednički postavljenim pravilima o kojima su se svi učesnici dogovorili, tada je vjerojatnije da će proizvesti ishode koje elektoralisti pretpostavljaju.
Šta, dakle, elektoralizam predstavlja? To je političko shvaćanje, ideologija, ali i praktična politika koja smatra da se pukim održavanjem izbora može “prenijeti, uspostaviti i učvrstiti demokracija u nedemokratskim, preddemokratskim ili poludemokratskim političkim sustavima” (Kasapović). To je vrsta izborne politike koju karakterizira provođenje čestih izbora na svim nivoima političkog sistema, a naročito izbora na nacionalnom nivou, a da prethodno nije izvršena “demokratska pogodba” i postignut sveobuhvatni društvenih ugovor o ključnim aspektima slobodnih i poštenih izbora.
U Bosni i Hercegovini je, kao što smo već istakli, od 1996. do 2020. godine, dakle u periodu od 24 godine, održano osam parlamentarnih, osam predsjedničkih i sedam lokalnih izbornih ciklusa uz dva ciklusa vanrednih izbora u Republici Srpskoj (1997. i 2007.). Sve te izborne cikluse karakterizira diskriminirajuće izborno zakonodavstvo, posebno u pogledu ostvarivanja prava zagarantiranih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (1966.) i Opcionim protokolima (1996. i 1989.) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na nacionalnom nivou još uvijek u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH nema mjesta za državljane BiH koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Isti je slučaj na nivou izbora predsjednika i potpredsjednika entiteta. To umnogome doprinosi da se bh. izborni sistem karakterizira kao diskriminirajući. Nastavak održavanja izbornih ciklusa pod takvim uvjetima nije ništa drugo do bosanskohercegovačka elektoralistička zabluda, puki elektoralizam. Zato je, zaista na mjestu, potreba da se izvrše izmjene u bh. izbornom sistemu. Pri tome, ne može se dozvoliti da te izmjene zaobiđu obaveze za promjenama u ustavno-pravnom sistemu koje smo dužni provesti kroz implementiranje obvezujućih presuda Europskog suda za ljudska prava, te domaćih ustavnih sudova. Pred domaćim političarima je da provedu – skijaškim rječnikom rečeno – slalom pored devetero vrata.
Vrata 1 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci protiv BiH
Postupak u ovom predmetu pokrenut je s dvije aplikacije (br. 27996/06 i 34836/06) protiv Bosne i Hercegovine, koje su 3. jula i 18. augusta 2006. Sudu podnijela dva državljanina Bosne i Hercegovine Dervo Sejdić i Jakob Finci. Oni su se žalili da im je onemogućeno da se kandidiraju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zbog njihovog romskog i jevrejskog porijekla. Oni su se pozvali na član 3., 13. i 14., član 3. Protokola br. 1 i član 1. Protokola br. 12.
Nakon sveobuhvatnog razmatranja aplikacije Europski sud za ljudska prava je 22.12.2009. godine presudio da postoji kršenje člana 14. u vezi s članom 3. Protokola br. 1. koji se odnosi na nemogućnost aplikanata da se kandidiraju na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te presudio da postoji povreda člana 1. Protokola br. 12 zbog nemogućnosti aplikanata da se kandidiraju na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 2 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Azra Zornić protiv BiH
U predmetu Zornić protiv Bosne i Hercegovine postupak je pokrenut po aplikaciji (br. 3681/06) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnijela državljanka Bosne i Hercegovine Azra Zornić dana 19.12.2005. godine. Europski sud za ljudska prava je dana 24.06.2014. godine, donosi konačnu i obvezujuću presudu.
Azra Zornić, koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, nego kao građanka Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je Sud ocjenio da je ovaj predmet identičan predmetu Sejdić i Finci. Iako se, za razliku od aplikanata u tom predmetu koji su romskog i jevrejskog porijekla, aplikantica u ovom predmetu ne izjašnjava kao pripadnica bilo koje određene skupine, i ona je onemogućena da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda po osnovu njenog porijekla.
Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine; Sud je, također, presudio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost da se aplikantica kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 3 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Ilijas Pilav protiv BiH
U predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 17.05.2016. godine. Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 41939/07) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine Ilijaz Pilav dana 24.09.2007. godine. Aplikant se žalio osobito zbog zakonske nemogućnosti da se kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, te da glasa za pripadnika svoje zajednice za tu funkciju. On se pozvao na član 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Aplikant je iz Srebrenice i izjašnjava se kao Bošnjak (jedan od „konstitutivnih naroda“). U vrijeme podnošenja aplikacije Sudu bio je član Narodne skupštine Republike Srpske. Godine 2006, kao kandidat Stranke za BiH, aplikant je podnio svoju kandidaturu za izbore 2006. godine za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Dana 24.07.2006. godine, Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se odbija njegova kandidatura. U obrazloženju je rečeno da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak. Prema članu V Ustava i članu 8.1 stav 2. Izbornog zakona iz 2001. godine, kandidat za Predsjedništvo iz tog entiteta mora biti Srbin. Dana 20.09.2006. godine, Stranka za BiH i aplikant su se žalili Ustavnom sudu BiH pozivajući se na povredu člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju. Dana 29.09.2006. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije došlo do povrede te odredbe (odluka br. AP 2678/06).
Iako je pripadnik jednog od „konstitutivnih naroda“, aplikant je isključen iz prava da bude biran za člana Predsjedništva BiH usljed spornog zahtjeva koji se odnosi na prebivalište. Sud je ocijenio da je ova isključenost zasnovana na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta prebivališta od kojih oba služe kao osnov za različit tretman koji spada u domen člana 1. Protokola br. 12, te kao takva predstavlja diskriminirajuće postupanje suprotno članu 1. Protokola br. 12. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u pogledu nemogućnosti aplikanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo BiH.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 4 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Samir Šlaku protiv BiH
U predmetu Šlaku protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava je dana 3.05.2016. godine, donio presudu kojom je presudio da je došlo do povrede člana 14. Konvencije u vezi sa članom 3. Protokola br. 1, u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine, te da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12 u odnosu na nemogućnost aplikanta da se kandidira na izborima za Dom naroda Bosne i Hercegovine i na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Postupak u ovom predmetu pokrenut je povodom aplikacije (br. 56666/12) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine, Samir Šlaku dana 8.08.2012. godine. Aplikant se žalio zbog toga što kao pripadnik albanske nacionalne manjine u BiH nema pravo kandidature na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jer nije pripadnik nijednog „konstitutivnog naroda“.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 5 – Implementacija presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Svetozar Pudarić protiv BiH
Svetozar Pudarić je aplikaciju Europskom sudu za ljudska prava podnio zbog aplikantove nemogućnosti da se kao državljanin Bih srpske nacionalnosti s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine kandidira na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Europski sud je u ovoj presudi istakao da je već utvrdio da sličan ustavni preduvjet predstavlja diskriminirajuću razliku u postupanju i kršenje člana 1. Protokola br. 12 u presudi Pilav protiv BiH, koja se ticala nemogućnosti Pilava etničkog Bošnjaka s prebivalištem u Republici Srpskoj, da se kandidira za člana Predsjedništva BiH.
Sud je, također, istakao da sam Ustav izričito ne uvjetuje vršenje pasivnih izbornih prava zahtjevima prebivališta (sa referencom na članove II.2 I V Ustava BiH), te da je takav uvjet uveden Izbornim zakonom BiH iz 2001. godine. Sud je ponovio da se nijedna zakonska odredba domaćeg zakona ne smije tumačiti i primjenjivati na način nespojiv sa obvezama država prema Konvenciji, posebno ako bi to bilo u suprotnosti sa zabranom diskriminacije i šire s načelima na kojima se temelji Konvencija. To zasigurno vrijedi i za tuženu državu, čiji vlastiti Ustav Konvenciji daje “prioritet nad svim ostalim zakonima”.
Sud nije našao nijednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli uvjeriti da donese drugačiji zaključak o meritumu ove tužbe. Imajući u vidu vlastitu jurisprudenciju na tu temu, Sud je presudio da je u konkretnom slučaju aplikant bio diskriminiran zbog svoje nepodobnosti da se kandidira za Predsjedništvo BiH. Stoga je Sud presudio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.
Do danas ova konačna i obvezujuća presuda nije implementirana.
Vrata 6 – Implementacija bloka presuda Ustavnog auda Federacije BiH u vezi neustavnih naziva “župan”, “županija”, “bošnjački jezik” i sl.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/97 od 20.11.1997 i 11. 02. 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 24/98) Ustavni sud Federacije BiH je utvrdio da odredbe članova 4., 8., 9. i 78. Ustava Hercegbosanske županije nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Ustavni sud je, polazeći od definicije Ustava Federacije BiH, utvrdio da se Federacija BiH sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima i da osnovna ideja o jednakopravnosti naroda mora biti održana i na kantonalnom nivou. Ta ideja mora doći do izražaja i u simbolima kantona (grb i zastava). Simboli kantona ne smiju predstavljati tradicije samo jednog konstitutivnog naroda (Hrvata), jer je to protivno osnovnoj ideji Ustava Federacije BiH, naglasio je Ustavni sud.
U presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/98 od 11.11.1998. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” u nazivu i u članovima od 1. do 18. Zakona o federalnim jedinicama (kantonima-županijama) (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/96) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH, jer je u članu I 2. Ustava Federacije BiH navedeno da se “Federacija Bosne i Hercegovine sastoji od federalnih jedinica (kantona)”.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-24/98 od 10.11.1998. godine utvrđeno je da 51 član ustava Kantona 10 (Livno) nije u skladu sa Ustavom FBiH, te da upotreba naziva “župan” u 15 članova Ustava toga kantona nije u skladu sa ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-13/99 od 4.11.1999. godine utvrđeno je da upotreba naziva “županija” i “župan” u pojedinim odredbama Ustava Srednjobosanskog kantona (preko 90 odredbi) nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Također, presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/99 od 29.03.2000. godine utvrđeno je da je upotreba naziva “župan” i “županija”, kao i “guverner” i “zamjenik guvernera” u Ustavu Hercegovačko-neretvanske županije-kantona, nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-7/98 od 07.07.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Zapadnohercegovačkog kantona i to članovi 8., 9., 10., i 30. kao i da upotreba naziva “županija” u Ustavu toga kantona nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH.
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-25/98 od 10.11.1998. godine neustavnim su proglašene odredbe Ustava Posavskog kantona u kojima se upotrebljava naziv “županija” i “župan” u Ustavu toga kantona
Iako, na prvi pogled, ove presude nemaju direktne veze sa izbornim sistemom i rješenjima u Izbornom zakonu BiH jako je važno s aspekta vladavine prava da se odgovori na pitanje zašto bi samo jedna presuda Ustavnog suad BiH (U-23/14) imala prioritet i isključivu primjenu, a ostale ne?
Vrata 7 – Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-14/12
Druga prepreka koja se mora riješiti jeste implementacija odluke Ustavnog suda BiH u predmetu U-14/12 od 26. marta 2015. godine donešenoj po apelaciji Željka Komšića. Ovom odlukom proglašene su neustavnim odredbe člana 80. stav (2) tač.4 i člana 83. stav (4) Ustava Republike Srpske; član IV.B.1. član 1 stav (2), te član IV.B.1 član 2. stavovi (1) i (2) Ustava Federacije BiH, kao i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH.
Pobijanim odredbama Ustava RS propisano je da predsjednik RS-a ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju direktno sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako da je za predsjednika izabran kandidat, koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika Republike Srpske. Pobijanim odredbama Ustava Federacije BiH je propisano da predsjednik Federacije BiH ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju u skladu sa Ustavom FBiH. Pri izboru predsjednika i dva potpredsjednika FBiH najmanje trećina delegate iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda može kandidirati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH što zahtjeva prihvaćanje zajedničke liste tri kandidata većinom glasova u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, a zatim većinom glasova i u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Neustavnim su proglašeni i članovi 9.13, 9.14, 9.16 i 12.3 Izbornog zakona BiH koji razrađuju ove ustavne odredbe entiteta u vezi sa izborom predsjednika i potpredsjednika entiteta.
Ovom odlukom Ustavni sud BiH je navedene odredbe proglasio neusklađenim sa članom II/4 Ustava BiH, te sa članom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Opća zabrana diskriminacije). Međutim, Ustavni sud BiH nije ukinuo navedene odredbe ustava entiteta i Izbornog zakona BiH, odnosno nije naložio Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS i Parlamentu Federacije BiH da izvrše usaglašavanje navedenih odredaba dok u domaćem pravnom sistemu ne budu usvojene ustavne i zakonske mjere kojima se okončava postojeća nesuklađenost Ustava BiH i Izbornog zakona BiH s Europskom konvencijom koju je već utvrdio Europski sud za ljudska prava u odredbama presuda u slučajevima Sejdić-Finci protiv BiH i Zornić protiv BiH. Ali, to ne amnestira vladajuće političke elite od obveze osiguranja jednakih prava svim svojim državljanima.
Bitna poruka ove odluke Ustavnog suda BiH je, po ko zna koji put istaknuta činjenica, da cjelina Ustava BiH osim osnovnog teksta podrazumjeva i 15 međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima iz Anexa I na Ustav BiH koji se direktno primjenjuju u BiH, prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa svim protokolima, koja ne samo da se direktno primjenjuje u BiH, nego shodno članu II/2 Ustava BiH, imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Posebno je naglašeno da su prava zagarantirana članom II/4 Ustava BiH osigurana svim osobama bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Značaj ovoga člana posebno je naglašen članom X/2 Ustava BiH prema kojem se nijednim amndmanom na Ustav BiH ne može eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II Ustava BiH, niti izmjeniti ova odredba.
Vrata 8 – Implementacija odluke Ustavnog suda BiH U-23/14
U presudi Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. decembra 2016. godine odredbe Izbornog zakona BiH u Poglavlju B član 10.12 stav (2) u dijelu koji glasi “Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu” su proglašene neustavnim, jer nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH u kojem je definirano da će se izabrati po jedan Hrvat, Srbin i Bošnjak iz svakog kantona samo ako takvih ima među izabranim članovima u skupštini kantona. Naređeno je Parlamentarnoj skupštini BiH da te odredbe uskladi sa Ustavom BiH u roku od šest mjeseci. To još uvijek nije urađeno. U međuvremenu je u cilju nesmetanog funkcioniranja ustavno-pravnog sistema Centralna izborna komisija BiH 2018. godine donijela Uputstvo o izmjenama i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH kojim je preciziran izbor delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH iz deset kantona.
Nakon ove presude Ustavnog suda BiH Borijana Krišto je podnijela apelaciju u kojoj je osporila dijelove Ustava Federacije BiH u vezi s izborom delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Međutim, ovu apelaciju je ubrzo povukla. Pretpostavka je da je dobila uvjeravanja iz najbližeg okruženja samog Ustavnog suda BiH da neovisno o obrazloženju presude U-23/14 njena apelacija neće biti prihvaćena, jer bi dovela do potpunog haosa i izvjesne paralize sistema.
U obrazloženju ove presude Ustavni sud BiH je prihvatio apelantovu konstrukciju “legitimno političko predstavljanje” koja implicira da su etničke grupe izborne jedinice, te time otvorio pandorinu kutiju u multietničkoj zajednici i dao šlagvort HDZ BiH da ultimatumima i ucjenama traži promjenu ne samo načina izbora delegata Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (što je meritum presude U-23/14), nego i načina izbora članova Predsjedništva BiH, što se uopće ne tretira ovom presudom, nego je predmet presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Na taj način Ustavni sud BiH je u cjelini doveo u pitanje dosadašnji način biranja Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, ali ne samo njega, nego i svih drugih državnih, entitetskih, regionalnih i lokalnih institucija čija se uspostava zasniva na etničkoj strukturi. Tako rukovodilac ili član svake institucije koja se zasniva na etničkoj pripadnosti ne bi imala „legitimitet“ ako bi za nju glasao pripadnik drugog naroda?! Naprimjer, Vijeće ministara BiH, entiteske vlade, Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, te Vijeće naroda RS-a, sve državne institucije, imenuju se po osnovu etničke pripadnosti kandidata. Međutim, mehanizmi njihovog izbora su različiti. Ako bi se doslovno primjenilo obrazloženje Ustavnog suda BiH, postavilo bi se pitanje, na primjer, s kakvim legitimitetom su Bošnjaci i Hrvati u Vladi Republike Srpske, jer oni, po tom obrazloženju, nisu legitimni predstavnici Hrvata i Bošnjaka u RS-u, jer ih je birala politička volja srpske većine u Narodnoj skupštini RS-a.
Podsjetimo da se članovi kantonalnih skupština biraju direktno od strane birača(naglasio S.A.) upisanih u Centralni birački spisak. Dakle, svih birača i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih ostalih. Oni nisu ničim ograničeni da glasaju po svojoj savjesti za
