Zukan Helez, ministar odbrane Bosne i Hercegovine u najskorijem razumnom roku mora biti smijenjen! Tu ultimativnu neminovnost ne može, niti smije promijeniti činjenica da su inicijativu za njegovu smjenu pokrenuli državnii zastupnici iz Republike Srpske, niti što je ona, inicijativa, javnosti saopćena putem Dodikove beslovesne trbuhozborke Sanje Vulić.
Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA) je dan nakon Helezovog „otkrića“ srpsko-ruskog vojnog kampa u okolini Rogatice te tvrdnje demantirala i o tome izvijestila Borjanu Krišto, predsjedavajuću Vijeća ministara BiH. To je bio sasvim dovoljan razlog da ministar podnese ostavku, ili se za početak barem javno izvini za uznemiravanje javnosti (što je krivično kažnjivo), no Helez je nastavio sa konfabuliranjem. Kampova u okolini Rogatice, rekao je u razgovoru za „Slobodnu Evropu“, nema, ali „se nalaze vrlo blizu Sarajeva. Nalaze se oko bošnjačkog i iznad povratničkog bošnjačkog naselja…posjedujem i fotografije“. Podsjetimo, samo dan ranije ministar odbrane je na televiziji tvrdio da „ima fotografije, koje ne smije pokazati“ i iz vojnog kampa iz okoline Rogatice. Na kraju nije bilo ni kampa, ni fotografija, ni srpsko-ruskih polaznika.
Usput je, šeretski neodgovorno, kao da prepričava lovačke dogodovštine svojim birtijaškim partnerima, Helez kazao kako „stranci sve to prate i sve znaju“. Niko od stranaca se na tu tvrdnje nije javno očitovao, ali se u diplomatskim kuloarima može čuti da su međunarodni vojni dužnosnici na koje je aludirao konsternirani zbog njihovog „ofrlje“ uvlačenja u cijelu ovu petparačku priču i njenu internacionalizaciju.
Zukanovo televizijsko „otkriće“ u međuvremenu je, u roku od svega 3-4, dana pokrenulo spiralu insitucionalnih i vaninstitucionalnih događaja i poteza. Od promptne reakcije Tužiteljstva BiH koje je jučer saslušalo ministra odbrane, potom zvanične inicijative kluba SNSD-a upućene Predstavničkom i Domu naroda Parlamentarne Skupštine BiH za njegovom smjenom, rasprave u Predsjedništvu BiH.
Usput su se reakcije političke i medijske intepretacije ovog slučaja koje su se, očekivano, kretale od podrške „hrabrosti“ Zukana Heleza „da im sve kaže“, do negiranja njegovih navoda i zapitanosti nad njegovim kognitivno-etičkim karakterisitkama.
Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i lider Naroda i pravde u prvoj reakciji je kazao da „puno više vjeruje „Helezovoj procjeni nego pismu predstavnika Republike Srpske u državnom parlamentu američkom, kongresu da u BiH ima mudžahedinskih odreda.“ Konaković je pozvao „sve institucije da svakako provjere ove navode, sve se to mora provjeriti profesionalno i stručno“.
Teško je izdvojiti šta je u ovoj Konakovićevoj izjavi pogrešnije, površnije i manje spojivo sa odgovornom i reprezentativnom funkcijom koju obavlja. Prije svega, ministar Helez nije na televiziji iznio nikakvu „procjenu“, nego je posegnuo teškom optužbom o ilegalnom organiziranju paravojnih jedinica i njihovoj obuci na prostoru Republike Srpske. Dalje, u trenutku kada je Konaković pozvao sve institucije da provjere ove navode“ (petak, 24. novembar) te su institucije već radile punom parom: Tužiteljstvo BiH je već formiralo „predmet Zukan Helez“, a Obavještajno-sigurnosna agencija BiH pismeno informirala Borjanu Kiršto da „ne postoje nikakvi kampovi niti paravojne formacije“.
Narednog dana, 25. novembra, Konaković i Nermin Nikšić, lider SDP-a na svojoj rutinskoj, jaransko-mahalskoj televizijskoj seansi, komentirali su zahtjeve za smjenu ministra odbrane Zukana Heleza. Sinhrono i također rutinski, hinjski i providno su priču prebacili na drugi kolosijek – zahtjev grupe državnih parlamentaraca za smjenom ministra Staše Košarca zbog nasilja u porodici. Taktika, koja to naravno nije jer se radi o školskom primjeru piljarskog događanja i naturalne trgovine glasi: ako Dodikov SNSD-a bude tražio smjenu Heleza, odnosno rekonstrukciju Vijeća ministara BiH oni će brže-bolje-jače u taj paket ugurati smjenu nasilnika Košarca.
O kakvom je moralnom jadu i političkom čemeru ovdje je riječ, govori to što niti jedan poslanik Konakovićeve i Nikšićeve stranke nije želio staviti svoj potpis na inicijativu kojom je desetak njihovih kolega tražilo od Predstavničkog doma Parlamenta BiH smjenu Košarca. Kada politički trguju bivši prodavač kafe Konaković i vječiti nakupac i prodavač magle Nikšić poslovna „filozofija“ izgleda ovako: Košarčevo mlaćenje žene je kažnjivo, tek onda kada on i njegovi jataci budu tražili sankcije za Helezovo lakrdijaško mlaćenje prazne slame!
Drugi jedan, malo skrajnuti plan je pokazatelj kakve vile i nečastivi nosaju Trojku i upravljaju njenim liderima. Kaže u svojoj izjavi Elmedin Konaković da „više vjeruje Helezu nego pismu državnih poslanika koje su uputili članovima američkog Kongresa“. Podsjetimo, u pismu kojeg je potpisalo 6 parlamenataraca (svi iz SNSD-a), pored ostalog se navodi da „su dijelovi naseljeni Bošnjacima i dalje dom brojnim spavačkim ćelijama Al Qaide i ISIL-a…koje bi potencijalno mogle biti aktivirane ako i kada stigne naređenje“.
Šta su ovim povodom uradili bosansko-bošnjački politički akteri? Odgovorili su kontrapismom, u kojem su sve te opake tvrdnje demantirali, manje, Ili više uvjerljivo i argumentitrano.
Izostalo je u njihovoj reakciji ono što je neuporedivo svrsishodnije i politički produktivnije a za čim su posegnuli političari iz Banja Luke i njihovi predstavnici u državnom aparatu-aktiviranje domaćih institucija, Obavještajno-sigurnosne agencije, SIPA-e Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, Predsjedništva BiH, Parlamenta BiH i njegovih komisija i tijela. Svih onih institucija, dakle, koji se hitno mobilizirane povodom optužbi, a ne odokativnih „procjena“ kako tvrdi Konaković, ministra Zukana Heleza.
Tu dolazimo do ključne razlike između politike koju vodi Milorad Dodik i „priče“ (tu riječ najčešće rabi Konaković i društvo, kada govori u svojim politikama) „političkog Sarajeva“. Dodik poznaje sistem, njegove zakone i mehanizme funkciniranja, njegova politika se oslanja na institucije čak i kada ih podriva kao i kompletan ustavno-pravni sistem. Sa druge strane, političko Sarajevo, odnosno aktuelna Trojka prakticira takozvanu performativnu politiku, koja nije samo reaktivna, nego se svodi na prizemnu teatralnost, populističke verbalne vratolomije i anegdotalne doskočice na razini seoskog muštuluka. Umjesto suštinskog, strukturalnog, planskog angažmana pribjegava se ad hoc, dnevnopolitičkoj praskavoj demagogiji, plitkom narcističkom „šarmiranju“ (bošnjačke) javnosti.
Evo još jednog recentnog primjera: nema nikoga ko drži do sebe unutar sarajevskog političkog i javnog kruga ko se ovih dana nije oglasio povodom prostačkog, mizogenog komuniciranja i zlostavljanja koja nad gradonačelnicom Sarajeva Benjaminom Karić provodi Amir Gross Kabiri (ne)formalni vlasnik „Aluiminija“ i još koječega drugog u Hercegovini. Istovremeno, ne postoji niko unutar političke klase, ni Nikšić, ni Lendo, ni Bećirević ni Komšić, niti onaj neotesani provincijski uhljeb Damir Mašić, ko je pozvao relevatne institucije, poresko-financijske, a prije svega tužiteljske da reagiraju. Hercegovačko tužiteljstvo je posljednjih mjeseci zatrpano dokazima o njegovim sumnjivim poslovima ali se ne usuđuje da propusti kroz šake suspektno poslovanje tog samozvanog zaštitnika Jevreja!
Nakon nedavnog teksta o njegovoj uzurpaciji „Aluminija“ (i Mostara) Amir Gross Kabiri me je nazvao „fašistom“; ne tražim ni od koga da me zaštiti, apeliram samo na pravnu državu da zaštiti državnu imovinu i javne resurse koje je ovaj rusko-izraelski muljator okupirao!
Vratimo se na priču o zlosretnom Zukanu Helezu. Treba se prisjetiti da su početkom ove godine kada je formirano Vijeće ministara BiH novoj, nazor i na guranje sklepanoj parlamentarnoj većini opozicija, i rijetki mediji, najviše prigovarali zbog izbora Staše Košarca i Zukana Heleza. Prvog je u istoj skupštinskoj dvorani nekoliko mjeseci ranije bivša supruga optužila za zlostavljanje, a drugi, Helez, je u kaznenoj evidenciji imao već dvije pravomoćne presude. Pravomoćno je presuđivan i ministar Zoran Tegeltija, koji se kasnije povukao, naravno ne zbog toga, nego da bi preuzeo Upravu za indirektno porezivanje (UIO). No, „reformska“ parlamentarna većina koja je nešto ranije zažmirila na jedno oko birajući za predsjednika Parlamneta BiH Marinka Čavaru, svježe uvrštenog uljeza na američku „crnu listu“, oba je oka zatvorila na izbor novog, šatro „programskog“ Vijeća ministara BiH.
Nepoznato je kakve je dokaze, ili indicije Zukan Helez predočio tokom iskaza u Tužiteljstvu BiH. Ako se njegove javne optužbe ne pokažu tačnim i vjerodostojnim, na šta uzkazuju nalazi OSA-e, može ponovo biti optužen i još jednom osuđen. Ako se lider Trojke ne namjeravaju baviti politikom na trgovačko-performativan način, tehnikama jeftinog spektakla, Heleza se moraju riješiti, ne zbog toga što to traže Dodikovi „komandosi“, nego da bi sačuvali bogdu vlastitog autoriteta i zagubljenog ugleda i podsjetili i sebe i javnost šta to bješe odgovornost za izgovorenu riječ.
