Analiza profesora Envera Halilovića: Tri perioda politike UZP-a!

Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.

Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.

Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.

Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.

Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.

Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.

UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.

Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.

Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju  svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.

Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.

U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”

Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”

U presudi  Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.

Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.

HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.

U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiram Presudu: “djelujući individualno ili  putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.

Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog  UZP-a.

Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.

Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.

Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu  srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu;  BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.

Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.

U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.

Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.

Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.

Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.

Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.

Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.

Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.

Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.

Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.

Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)

III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.

Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.

Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo  američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.

Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.

Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine  pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd

Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.

Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.

Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.

U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.

Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)