Ako neko kaže da je “Džaferović tri puta gori od Miloševića” taj mora da je pokvaren, umno poremećen, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci, da radi po nečijem nalogu ili, u najboljem slučaju, da je ofucani, jeftini populist. Sve to zajedno sadržano je u aktuelnom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Koji je, u jučerašnjem nastupu ludila, upravo to izgovorio, mrtav hladan, dodajući da je Džaferović prošle godine išao u Vukovar samo da bi provocirao tamošnje Srbe. Rekao, ostao živ i zbrisao sa govornice, koja je zapravo njegovo jedino radno mjesto. Sa kojeg blebeće, difamira, optužuje, presuđuje, ocjenjuje, komentara sve – od Severine do svemira. Ali bez obzira o čemu da priča, on uvijek gađa dvije mete: Plenkovića, kojeg želi rušiti i Bosnu i Hercegovinu koju želi podijeliti. Istovremeno, prizemnim napadima na Bošnjake i navodnom odbranom hrvatskih interesa, tj Čovića, dodatno potkopava Plenkovićevu poziciju kod starih hadezeovaca. U suštini, ove dvije jasno istaknute mete, koristi i da sakrije svoj glavni cilj, a to je nedvosmisleno prorusko djelovanje, koje je više plod lukrativnih nego ideološko-političkih razloga. Bilo je to očigledno kada je na početku ruske agresije odbio potpisati pismo sa drugim predsjednicima zemalja centralne i jugoistočne Evrope kojim se traži ubrzani prijem Ukrajine u EU. Da se Vlasi ne dosjete, pravdao je to zahtjevom da se i BiH spomene u paketu sa Ukrajinom. Jednim metkom dva zeca. Hem,se neće zamjeriti svojim poslodavcima u Moskvi, hem će naivnim Bošnjacima prodati priču “kako onaj Milanović i nije tako loš”. Ovaj drugi, svježiji slučaj, još je ilustrativniji. Galama i prašina koju podiže oko blokade Finske i Švedske za prijem u NATO je samo smokvin list koji ga štiti od činjenice da je uz Orbana, ostao najvjerniji Putinov sljedbenik. Vjerniji i od samog Vučića, koji se kao nešto nećka, prenemaže, laže, maže, pokušavajući se praviti mrtav dok oluja ne prođe. Milanović se, pak, pravi živ i zdrav. Živ jeste, zdrav nije, piše politicki.ba.
To svi vidimo.
Za vrijeme konferencije za štampu od 57 minuta čak 18 puta se počešao po nosu. No, to je manje važno, od sadržaja onoga što izađe iz tih poganih usta. Iako je svjestan da od njegovog uslovljavanja neće biti ništa, da će Finska i Švedska ući u NATO, da se u BiH neće promijeniti Izborni zakon, tog zavisnika od mikrofona i koječega, ne spriječava da laprda o svemu i svačemu, a najviše da se miješa u unutrašnje bosanske prilike i da tako odrađuje stvari za Putina. U Hrvatskoj, o tome samo govori Plenković i rijetki analitičari. Većina medija i dobar dio javnosti to pripisuje njegovoj teškoj naravi i tersiluku, drugi dio smatra da on koristi sve što mu dođe pod ruku u obračunu sa Plenkovićem, treći da je ovo priprema za drugi predsjednički mandat u Hrvatskoj. Šta god da je u pitanju, on će ostati problem naših susjeda. Mnogo veći za njih nego za nas. Nama čak može biti koristan idiot. Ima li bolje odbrane Bosne od hrvatskih nasrtaja od onoga što govori i radi Zoran Milanović. U politici su protivničke greške neuporedivo važnije za uspjeh od vaših ideja i akcija. Naravno, ako ih znate pravilno i blagovremeno (is)koristiti. U Sarajevu se na Milanovića gleda kao na jalijaša koji bije čvrge svakom na koga naiđe i da je najbolje ignorirati ga. Što je, naravno, potpuno pogrešno. Koliko se god on bavi Bosnom, političko Sarajevo treba se baviti Milanovićem. Ne iz pukog hira ili inata, već iz čistog pragmatizma i evidentne koristi. Ima li boljeg poklona od toga da vas kontinuirano i primitivno napada proruski čovek, međunarodno izoliran i potpuno ustavno razvlašten, u okolnostima promjene međunarodnog poretka i nove hladnoratovske podjele svijeta. Na jednoj strani će biti Rusija, Eritreja, Sirija, Srbija, Sjeverna Koreja, Orbanova Mađarska i još nekoliko sličnih despotija i diktatura. I naravno Milanović, Dodik i Čović. Bosna i Hercegovina u mnogo čemu nije imala sreće kroz svoju bližu i dalju historiju. Ako je već morala imati neprijatelje, onda je zaista fortuna pogledala ako je to ova trojka. Milanović i Dodik kao braća blizanci, po bahatosti i mržnji prema Bosni i Bosnjacima, dok Čović manjak javne bahatosti nadomešćuje viškom mržnje. A svi na platnom spisku Moskve. Ukoliko se ova šansa ne iskoristi, niko drugi neće biti krivac do nas samih.
