Tokom najmračnijih dana predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, Angela Merkel izgledala je kao posljednja odrasla osoba na svjetskoj sceni. Budući da je na čelu Sjedinjenih Država bio ekstremista, da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo u haosu, da je Indija klizila k autokratiji, a Rusija i Kina postajale sve represivnije, njemačku kancelarku slavili su kao „vođu slobodnog svijeta”. Sada, kada se Merkel povlači s funkcije koju je obavljala posljednjih 16 godina (u trenutku preuzimanja, njeni međunarodni kolege bili su George W. Bush, Tony Blair, Jacques Chirac i Silvio Berlusconi) njen herojski imidž zabrinjava posmatrače međunarodne scene zbog onoga što bi moglo uslijediti. Da li će uslijediti “trampizacija” Njemačke nakon njenog odlaska u penziju? I da li će uloga te zemlje kao branitelja demokratije na međunarodnoj sceni postati prošlost? Ova pitanja temelje se na pogrešnim premisama, piše za američki časopis The Atlantic profesor sa Univerziteta Johns Hopkins Yascha Mounk.

Iako Merkel zaslužuje hvalu kao postojan i human vođa, ona nikada nije bila posljednji bedem između dostojanstva i barbarstva; čak i nakon što napusti funkciju, Njemačka će vjerovatno ostati umjerena. I premda Merkel istinski brine o demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima, dok je bila na funkciji, malo toga je učinila da ih odbrani. Dolaskom njenog nasljednika Njemačka će vjerovatno nastaviti kombinirati visokoumne razgovore s izostankom akcije i zabrinjavajućom spremnošću za sklapanje trulih poslova s ​​autokratama.Odlazak Merkel s dužnosti izgleda kao historijska cezura. Ali, iz dobrih i iz loših razloga, njena zemlja će se malo promijeniti nakon njenog odlaska.Naučnici koji se bave društvenim pojavama vole statističko modeliranje u predviđanju vjerovatnoće određenog ishoda: koliko često se nešto događa ako neke osnovne parametre stavite u pojednostavljeni model svijeta i iznova ga ponavljate? Da je neko to učinio kako bi predvidio vjerovatnoću da će Merkel ikada postati njemačka kancelarka, odgovor bi, u najboljem slučaju, bio jedan prema milion.Merkel – protestantkinja iz komunističke istočne Njemačke – bila je trostruki autsajder u svojoj stranci, u velikoj mjeri zapadnonjemačkoj, katoličkoj i muškoj demokršćanskoj uniji. Kao i mnogim njemačkim političarima, nedostaju joj i harizma i dar govorništva; sklonija je oštrim i trezvenim izjavama nego dugim govorima i retoričkim fantazijama. Čak i nakon što ju je njen mentor, Helmut Kohl, imenovao ministricom za žene i porodice i javno ju je odbacio kao mein Mädchen, ili „moju djevojčicu“. Ali njen status autsajedera pretvorio se u prednost nakon izbijanja finansijskog skandala u koji je bilo upletena nekolicina viših stranačkih lidera kasnih 1990-ih i početkom 2000-ih. Čak i u trenutku kada je većina demokršćana bila pod velom sumnje, javnost je lako mogla povjerovati da Kohlova “djevojčica” nije mogla znati za prljave poslove starih dječaka koji su zaista vodili stvari. Odlučnost i hladnokrvnost kojom je iznenadila svoje kolege, bili su prvi pokazatelj koliko su je svi potcijenili. Merkel je osudila svog dugogodišnjeg mentora i laktovima probila svoj put do vrha stranke.Pobijedivši na izborima i sklapanjem vladajuće većine, Merkel je ubrzo razvila svoj stil rada koji će postati njen zaštitni znak. Nije imala ambiciju da usmjeri politički program; umjesto toga je pratila velike debate svog vremena sve dok nije postalo jasno otkuda vjetar puše. Izostanak ambicije da dominira javnim prostorom bio je vrijedan divljenja; svoje je prisustvo u javnosti svela na minimum. Neobično za političarku koja je, po tradicionalnim mjerama, toliko dugo dominirala politikom svoje zemlje, držala se u drugom planu u takvoj mjeri da biračima nikada nije dala priliku priliku da im dosadi.Sve ovo pomaže objasniti političke prednosti Angele Merkel. Odrasla u diktaturi, mogla je, s dubokim uvjerenjem, govoriti o značaju slobode i demokratije. Kao autsajder, istinski je suosjećala s ugroženima. Instinktivno umjerena, rijetko je dolazila u iskušenje da igra na konzervativnu bazu svoje stranke, pričom o migrantima ili izbjeglicama. No, neke od tih osobina pomažu objasniti i Merkeline političke slabosti. Ako kao mjeru uzmemo njene riječi – bila je vođa vrijedan divljenja. Mjereno njenim postupcima, rezultat joj je, u najboljem slučaju, neujednačen. Pod njenim vodstvom Njemačka nije uspjela odgovoriti na tri najveća izazova u posljednje dvije decenije. Prvi se dogodio nakon početka velike recesije, kada su se zemlje južne Evrope našle u opasnoj spirali duga. Odlučan vođa velikodušno bi im ponudio spas ili bi ih, pak, potpuno izbacio iz zone jedinstvene valute. Umjesto toga, Evropska unija se pod vodstvom Merkel, vukla kroz ono što će postati krajnje destruktivna decenija. Na kraju je EU uspjela izbjeći najgori mogući scenarij izlaska jedne zemlje iz eurozone. No, društvena cijena tog prividnog uspjeha bila je daleko veća nego što je to bilo nužno. S još uvijek neriješenim strukturnim problemima, sljedeći ekonomski pad mogao bi potaknuti ponavljanje iste tragedije. Drugi veliki izazov došao je s usponom autoritarnih populista u većini Centralne Evrope. Kad je Viktor Orbán prvi put izabran, EU je imala način nametnuti Mađarskoj stvarne sankcije, kojima bi zaustavila nazadovanje zemlje prema autokratiji. Umjesto toga, Merkel se usprotivila ozbiljnijim mjerama kojima bi se Orbana pozvalo na odgovornost i dopustila je njegovoj stranci da ostane član kršćansko-demokratske grupe u evropskom Parlamentu. Mađarska danas više nije slobodna zemlja, a drugi lideri krajnje desnice ugledali su se na Orbanov model. Kao rezultat, autokrate mogu zaštititi jedni druge stavljanjem veta na sve sankcije koje bi im Brisel mogao nametnuti. Zbog institucionalne nemogućnosti da obuzda nadolazeće diktatore u središtu Evrope, EU je prestala biti klub demokratskih zemalja.Treći veliki izazov došao je kada je građanski rat u Siriji naveo milione ljudi da potraže utočište u Evropi. Riječi dobrodošlice koje je Merkel uputila i njeno inicijalno odbijanje da zatvori granice Njemačke, donijeli su joj       poklonike širom svijeta. Ali ona nikada nije bila principijelna braniteljica neograničenog prava na azil – kako su je međunarodni mediji slavili. Njena odluka da zadrži granicu otvorenom temeljila se na njenom karakterističnom oklijevanju i birokratskoj nefunkcionalnosti zemlje, koliko i na postojanoj predanosti ljudskim pravima. I premda je Merkel stalno odbijala reći da će na kraju zaustaviti plimu izbjeglica (neodlučnost koja je uveliko doprinijela usponu krajnje desne Alternative za Njemačku kao stalnog aktera u političkom životu zemlje), ona je zapravo učinila sve što je mogla da ih zaustavi. Zahvaljujući nizu dogovora s autokratama, poput turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Njemačka je prepustila prljavi posao zaštite svojih granica drugima, pa iako formalno nastavlja prihvaćati izbjeglice, većini njih je sada nemoguće doći do te zemlje.Za nasljednika Angele Merkel bore se tri kandidata, a kako se dan izbora približava, utrka među njima ostaje širom otvorena. Na papiru postoje velike razlike između ova tri kandidata. Armin Laschet, katolik blagih manira iz Porajnja, član je Kršćanskih demokrata kao i Merkel. Olaf Scholz, ljubazni bivši gradonačelnik Hamburga, predvodi historijske rivale iz Socijaldemokratske partije. A Annalena Baerbock, mlada parlamentarka iz Hannovera, predvodi Zelene – partiju koja je nastala kao kontrakulturni pokret 1980-ih.No, uprkos evidentnoj razlici u godinama, biografijama i ideološkom porijeklu, svih troje se efikasno pokušavaju pozicionirati kao trajna sila. Svih troje su društveno liberalni, ali nisu “probuđeni”. Svih troje vjeruju u snažnu socijalnu državu, ali obećavaju i fiskalnu odgovornost. I svih troje brane NATO i smatraju Sjedinjene Države bliskim saveznikom, ali nisu voljni potrošiti dovoljno novca na njemačku vojsku kako bi od zemlje napravili ozbiljnog globalnog igrača.Rezultat je predizborna kampanja koja je istovremeno bila vrtoglava i neobično dosadna. Iako glasači ne mogu ni naslutiti ko će biti sljedeći kancelar ili kakvu će koalicionu vladu formirati, čini se da se većina slaže kako to, ionako, neće napraviti veliku razliku. Zasad se čini kako bi Socijaldemokratska partija, čiji se izborni rezultati posljednjih decenija sve lošiji i čija je smrt nebrojeno puta prognozirana, mogla izbiti na čelo. Od početka kampanje, Scholz (političar koji drži lijevi centar u tradiciji Billa Clintona, ali s karizmom Mitcha McConnella) igra na ideju da će se glasači zagrijati za njegove sposobnosti koje pokazuje u svojstvenom smirenom maniru. Kako Laschet i Baerbock prave nepotrebnu grešku za greškom, ova naširoko ismijavana strategija nekako se ostvaruje. Prema anketama s početka kampanje Socijaldemokratska partija završila je na trećoj poziciji iza Zelenih i Kršćanskih demokrata. Sada su napredovali ispred druge dvije stranke. Iako je PredictIt, platforma za klađenje, početkom avgusta Scholzu davala šanse 1:20 da će zamijeniti Merkel, on je od tada postao favorit.Dobra vijest o ovim njemačkim izborima je da to neće promijeniti državu. Bilo da za novog kancelara bude izabrana Annalena Baerbock, Armin Laschet ili Olaf Scholz, Njemačka će u doglednoj budućnosti ostati stabilna i tolerantna demokracija. Niko od njih troje nema osobnost niti želju da se ugleda na autoritarne populiste čija je popularnost u porastu u toliko drugih zemalja. U međuvremenu, krajnje desničarska Alternativa za Njemačku, koja je prije četiri godine osvojila rekordan udio glasova, ovaj put će vjerovatno izgubiti podršku. I loša vijest o ovim njemačkim izborima je ista: neće promijeniti državu. Pod Merkelovom, Njemačka nije bila svjetionik demokratije ili ljudskih prava  u mjeri u kojoj je to većina međunarodnih posmatrača vjerovala. Zemlja je produbila svoje ekonomske veze s Kinom, nastavila izgradnju plinovoda koji je bio važan za Kremlj, osnažila nadolazeće autokrate u Poljskoj i Mađarskoj i sklopila nemoralne dogovore s diktatorima u Turskoj i nekim drugim državama. Ista vrsta licemjerja vjerovatno će biti karakterstična za njemačku vanjsku politiku i kada Merkel ode.Oni kojima je stalo do demokratije i ljudskih prava nemaju razloga brinuti za Njemačku. Ali isto tako nemaju mnogo razloga polagati veliku nadu u njene vođe, njenu prošlost, sadašnjost ili budućnost.