Na Cetinju nije počeo novi balkanski rat, no sve što je pratilo ustoličenje Joanikija Mićovića zapravo je neodoljivo ličilo na scenarij kakav bi i priželjkivao bivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, poznat kao Ratnik u mantiji. Niko uostalom nije ni sumnjao da će Srpska pravoslavna crkva – bilo kakvim ustupkom – pokazati da odustaje od životnih želja arhitekte aktuelne crnogorske vlasti, možda i najvećeg protivnika samostalne Crne Gore koji je – uoči referenduma o nezavisnosti 2006. – na pitanje novinarke novosadske televizije šta misli o crnogorskom državnom projektu, odgovorio: “Ne pravi se pita od onoga.” S Milom Đukanovićem do tada je već prošao put od bliskog i važnog suradnika do ljutog političkog rivala. Jer je Amfilohije Radović 30 svojih godina na čelu Mitropolije i posvetio političkom angažmanu i kleronacionalizmu, on je taj koji je, pod firmom širenja pravoslavlja, pocijepao i do mržnje sukobio pravoslavno stanovništvo Crne Gore, ali je i uspio da – kako neki kažu – utrostruči broj Srba u Crnoj Gori. Iz njegovih skuta je današnji crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, ali on je taj koji je porazio Đukanovića i njegov DPS na posljednjim izborima i nema uopće sumnje da će to nasljeđe prigrliti Joanikije.
Čuvari, zatočenici, litije …
Na to ukazuje i sve što se prethodnih mjeseci i nedjelja dešavalo i što je do usijanja dovelo političku temperaturu u Crnoj Gori i proizvelo nemire i nerede. Zato su protivnici ustoličenja u Cetinjskom manastiru i tvrdili da je ono udar na državnost zemlje, jednako kao što oni koji su zagovarali da se Joanikije baš na Cetinju useli u Amfilohijevu stolicu nisu u tome vidjeli ništa sporno. Ako su prvi sebe proglasili čuvarima samostalnosti, drugi su zatočenici svega onog što je predstavljalo politiku devedesetih.
Amfilohije, arhiepiskop cetinjski, zetsko-brdski i skenderijski, mitropolit crnogorsko-primorski i tvorac Eparhije buenosajreske i južno-centralnoameričke na čijem je čelu (također) bio od 2011. godine, još od 1990. kada se vratio u rodnu Crnu Goru kao mitropolit, bio je kreator i aktivni učesnik svih onih događanja što se na Balkanu danas opisuju kao ratna prošlost i baš zato politički protivnici Joanikijevog cetinjskog ustoličenja sebe vide kao pokret za očuvanje Crne Gore. Jer Joanikije sve i kad bi htio, ne može biti ništa drugo do kotačić u ambiciji stvaranja srpskog sveta, onog kome je Amfilohije posvetio život: za genocid u Srebrenici govorio je da je “to bila osveta”, na ratištu u Dubrovniku uz gusle je pjevao dobrovoljcima, u ovom istom Cetinjskom manastiru oko koga se tolika bitka razvila 1991. i 1992. godine blagosiljao je paravojne formacije Željka Ražnatovića Arkana, on je odlikovao Vojislava Šešelja, on je Slobodanu Miloševiću pred izručenje u Haag nosio Jevanđelje u zatvor i posthumno mu se izvinio što nije svjedočio u njegovu korist. Da, ovaj Ratnik u mantiji, održao je i opijelo na grobu ubijenom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću i on je taj koji je tada ustvrdio kako ga je “ubila bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti”. Čedomira Jovanovića, jednog od najbližih Đinđićevih suradnika, krstio je u manastiru Ostrog u Crnoj Gori. S Radovanom Karadžićem, osuđenim na doživotni zatvor zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, bio je toliko blizak da su se sve kalkulacije o njegovom dugogodišnjem skrivanju pravile na lokacijama oko Trebinja, čije su crkve i manastiri također dio mitropolitske oblasti crnogorsko-primorske. Služio je opijelo i na sahrani majke Radovana Karadžića, ali i Jovanke Broz, i istrajno nastojao da se ne samo crkvenom službom već i svojim izjavama održi maksimalno aktuelnim – bio je poznat kao veliki protivnik LBGT populacije, ali i Rolling Stonesa, koje je smatrao “bezbožnicima koji pjevaju demonske pjesme”.
Svoju priliku je prepoznao u crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ustajući protiv njega s tvrdnjom kako otvara put ka otimanju ili podržavljenju crkvene imovine jer je zakon propisao potrebu pisanog traga o vlasništvu nad imovinom koju koristi vjerska zajednica. Počele su višemjesečne litije na kojima su učestvovale desetine hiljada građana Crne Gore. Svi analitičari – ne samo domaći i iz regije – upravo litije smatraju presudnim faktorom koji je odlučio posljednje izbore u Crnoj Gori, nakon kojih su pregovori o novoj vladi, uz prisustvo predstavnika pobjedničke koalicije, među kojima je bio i predsjednik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović, održani u manastiru Ostrog. Pod budnom paskom Amfilohija. Zanimljivo, iako se otvoreno protivio zapadnoj orijentaciji Crne Gore i naročito njezinu ulasku u NATO-savez, presudio je da Zdravko Krivokapić bude mandatar vlade koja se nije odrekla zacrtanih međunarodnih puteva zemlje. Ali jeste bio potpora nemirima u Skupštini kada je Crna Gora postajala članica NATO-a, onim koji su se pripisivali velikoj Amfilohijevoj ljubavi – Rusiji. Među njegovim kletvama, a redovito je kleo, bila je i: “Ko ne bio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3.000 puta od mene!” Ako Joanikije i nije poznat po ovoj vrsti elokvencije, jeste kao stvarni Amfilohijev nasljednik: episkop budimljansko-nikšićki bio je administrator Mitropolije, Amfilohijevo duhovno čedo i prvi saborac. Zajedno su nosili litije, tokom kojih je Joanikije jednom i uhapšen.
Prvi ustanak protiv srpskog sveta
Baš je zato simbolika njegova ustoličenja u Cetinjskom manastiru do usijanja dovela ionako podijeljenu Crnu Goru. Ranije najavljena ceremonija za devet sati ujutro, pomjerena je na osam – u subotu su čak i neki policajci skidali uniforme i prelazili na stranu demonstranata, protivnika ustoličenja, a crnogorski predsjednik Đukanović se oglasio na društvenim mrežama pozivajući građane svih vjera i nacija i političkih opcija da zajedno doprinesu očuvanju mira, stabilnosti i multietničkog sklada, kao i da odgovorno zaštite život i zdravlje svakog građanina, kao i pravo na različitost, kao najveće crnogorsko bogatstvo. Naravno i da nepokolebljivo zaštite slobodu, suverenost i dostojanstvo Crne Gore i njenog naroda, sve uz poziv premijeru Krivokapiću da održi obećanje da Vlada garantuje sigurnost svima. Đukanović se i pridružio protestantima jer nema dilema – patrijarh Porfirije Joanikijevim ustoličenjem pečati ambicije srpskog sveta i kako god da završi ova cetinjska epizoda, ona obećava dodatne podjele u Crnoj Gori. SPC će bez sumnje uzvratiti jer u ovoj je fazi najveća dobijena bitka samo Joanikijevo preuzimanje dužnosti. U svim narednim ćeraće se još. No, ne treba zaboraviti da je Balkan sistem spojenih posuda i da sve što se talasa u Crnoj Gori zapljuskuje i susjedne obale. Vidjelo se to, uostalom, i nedavno, kada je upravo opozicija svojim glasovima natjerala crnogorski parlament na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Džaba je danas govoriti da je Đukanović mogao – dok je suvereno decenijama vladao – svoje iskupljenje od ratova devedesetih davno krunisati i ovim dokumentom. Sada je, makar u simboličkoj ravni, prvi ustanik protiv srpskog sveta.
(oslobodjenje.ba)
