Ovaj tekst ne pretenduje da bude “analitički”. Sve nepreciznosti su ostavljene namjerno. Pisan je onako kako bih razgovarao ili razgovaram u privatnom okruženju i sa prijateljima. Sve preciznosti su, pak, vrlo namjerne.
Povratka na staro nema, to je jasno cijelom dunjaluku. Dosljednost u nastavku politike ili tačnije, politika iz prošlosti u ovom trenutku šteti samo Srbiji. Srbija bi bila uvjerljivo najprosperitetnije društvo u jugoistočnoj Evropi kada bi energiju koju ulaže u ponovno pisanje prošlosti uložila u pisanje budućnosti. Govorim ovo iz iskustva i života i smrti sa Srbima. I najbolja i najgora životna iskustva imam sa Srbima. Ne pišem iz pozicije slabosti, nego iz pozicije u kojoj stvari po moju državu, i po narod u kojem sam rođen, stvari nikad nisu stajale bolje. Definicija uspjeha za balkanske muslimane nakon povlačenja Osmanskog carstva je sposobnost odbrane fizičkog opstanka. Mi sada prvi put u jako dugo vremena možemo da se odbranimo. I to je ono što Srbi moraju da razumiju. Ovo je prva država u kojoj se i mi pitamo u jako dugo vremena. I pristali smo na državu u kojoj se ne pitamo samo mi i nakon trogodišnjeg klanja i u najboljem trenutku za Armiju BiH na terenu. I ne idemo nigdje odavde. I ne mijenjamo to što jesmo.
Koliko je ovo teško razumjeti? Šta hoćete vi? Hoćete da se koljemo? Srbija je danas bogalj od države koji ne zna ni gdje počinje ni gdje završava. Ima li neko u komšiluku s kim je Srbija dobra? Pritom, niko od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nema nikakvih pretenzija niti na Srbiju, niti da ureduje u srbiji. Sve što svi mi hoćemo je upravo obratno: da Srbija sama gleda svoja posla.
Da nam pišete istoriju, ne može. Da nam tutorišete, ne može. Vrijeme je da Srbija konačno napusti model ponašanja uspostavljen još u 19. vijeku.
Da pristanemo na to da šutimo dok kolektivno seirite nad našom najvećom traumom iz devedesetih? Mi ne tražimo ni da suosjećate. Tražimo samo da šutite, kad već niste spremni da se suočite. Nađite mi kada je bilo koji medij glavnog toka iz Sarajeva objavio revizionistički tekst o bilo kojoj srpskoj istorijskoj i kolektivnoj traumi. Izvolite, molim vas. Skoro kompletan medijski ekosistem u Srbiji i na srpskom jeziku je od negiranja genocida napravi prvorazredni medijski sadržaj. Doslovno preturanje po kostima je prime-time materijal. Da li neko u Srbiji uviđa koliko je to nenormalno? Ko još zove čovjeka kojem se sudi za genocid u jutarnji program? Koja je korist koju Srbija postiže u odnosima sa nama radeći takve stvari? Kažem Srbija, jer svi znamo kakve su veze između vlasti i medija o kojima ovdje govorimo.
Dvadeset i šest godina mi demonstriramo da nemamo namjeru da se svetimo. I sve to vrijeme trpimo uvrede da smo na neki način zaslužili da budemo poklani. Da je istorija stavila nož u ruke mojih komšija, bez njihove slobodne volje. To mora da prestane. Ne možemo pričati o bilo čemu ako je to na hastalu. Ima naših sunarodnika, kao i vaših, koji su izgubili svako samopoštovanje, ali svi znamo gdje dominantna većina stoji. Vrijeme je da priznate naše pravo da postojimo. Ostatak svijeta već jeste. I nismo sami kao u nekim ranijim istorijskim situacijama.
Umjesto toga, u ime Srba govore budaletine koje naš poziv na molitvu nazivaju arlaukanjem, a tabute u Potočarima praznim. To je poricanje našeg prava da postojimo. Niko ne može pristati na miroljubivu koegzistenciju sa politikom koja naše postojanje implicitno smatra smrtnom opasnošću.
Pitam ozbiljno: ima li neko u Srbiji blizu centara odlučivanja, ko želi da se bavi Srbijom iz 2050. umjesto Bosnom iz 1992.? I u kakvim je odnosima s Bosnom ta Srbija? Ne govorim u bilo čije ime, ali znam da imam mnogo istomišljenika kad kažem da mi želim da se bavimo Bosnom iz 2050., a ne Srbijom iz 1992. Kako biramo da sebi i svijetu pričamo o devedesetim je naša stvar, i naše suvereno pravo, ali niko odavde neće doći da granatira Valjevo. Naša zemlja prestaje na Drini. Vrijeme je i da i Srbi i Srbija to shvate.
Mi znamo šta hoćemo: mirnu Bosnu. I znamo koliko košta mirna Bosna. I nema toga ko je nije spreman platiti.
Zna li Srbija šta hoće?
