Aleksandar Vučić stoji u dugačkom redu ispred biračkog mjesta i strpljivo čeka svoj red za glasanje – prizor koji u ovom trenutku, u Srbiji, nosi puno više od simboličke težine. Čovjek koji je više od decenije apsolutno dominirao političkim životom zemlje, kontrolisao ritam političkih kriza i medije i određivao granice javne rasprave sada se suočava sa izazovom koji ne dolazi iz redova tradicionalnih stranaka, već iz pokreta koji je rođen na ulicama, u fakultetskim amfiteatrima i na studentskim plenumima.
Upravo je taj pokret, izrastao iz bunta i ogorčenosti stotina hiljada građana Srbije zbog smrti 16 ljudi u padu nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici u novembru 2024. godine, postao glavni protivnik vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) na vanrednim parlamentarnim izborima. Ogromni redovi ispred biračkih mjesta, primjetni već u ranim jutarnjim satima, ukazuju na to da ovo nije samo još jedan običan izborni dan u zemlji naviknutoj na političku dominaciju jednog čovjeka.
Na izborima se bira 250 poslanika Narodne skupštine, a pravo glasa ima više od 6,45 miliona građana. Na glasačkim listićima je 18 izbornih lista, među kojima i devet lista predstavnika nacionalnih manjina. Ipak, stvarna politička utakmica odvija se između Vučićeve liste „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“ i Studentske liste „Studenti pobeđuju“.
Za Vučića je ulog znatno veći od još jedne pobjede na izborima. Nakon što je napustio predsjedničku funkciju kako bi se kandidovao za povratak na čelo vlade, on pokušava zadržati političku kontrolu u trenutku kada se nezadovoljstvo zbog korumpirane vlasti i institucionalne neodgovornosti pretvorilo u najorganizovaniji izazov njegovoj vladavini. Za studente je, s druge strane, ovo dan odluke može li pokret koji je okupio ljude različitih političkih uvjerenja, socijalnih i intelektualnih profila, prerasti iz pobune protiv postojećeg sistema u snagu sposobnu da ga promijeni.
Od pada nadstrešnice do pobune koja je promijenila Srbiju
Da bi se razumjelo zašto su današnji izbori toliko važni, potrebno je vratiti se na 1. novembar 2024. godine. Tog dana, nekoliko minuta prije podneva, betonska nadstrešnica na ulazu u željezničku stanicu u Novom Sadu srušila se na ljude koji su se nalazili ispod nje. Poginulo je 16 osoba, među njima i djeca.
Stravična nesreća je preko noći postala simbol svega što su protivnici vlasti godinama zamjerali sistemu koji je izgradio Vučić: netransparentnih poslova sa sumnjivim investitorima, političkih veza u javnim projektima, izostanka odgovornosti i institucija koje, umjesto da kontrolišu vlast, često djeluju kao njena produžena ruka. Studenti su najprije tražili objavljivanje dokumentacije, utvrđivanje odgovornosti i kažnjavanje odgovornih. Uslijedile su blokade fakulteta, protesti u Beogradu, Novom Sadu i drugim gradovima i okupljanja koja su po masovnosti nadmašila sve prethodne demonstracije u vrijeme Vučićeve vlasti. Pokret se brzo širio izvan univerzitetskih zgrada. Pridruživali su mu se nastavnici, poljoprivrednici, advokati, umjetnici, zdravstveni radnici i građani koji ranije nisu nužno bili dio opozicione politike. Za razliku od tradicionalnih protesta, koji imaju svoje lidere, studentski pokret insistirao je na plenumima, kolektivnom odlučivanju i odsustvu jednog političkog vođe. U tome se zapravo nalazila i njegova najveća snaga. Vlast je teško mogla diskreditovati pokret kao projekat jedne ili više opozicionih stranaka, a da pritom ne ospori i zahtjeve desetina hiljada građana bez stranačke pripadnosti.
Tokom 2025. i 2026. godine studentski pokret postao je ozbiljan politički faktor. Njegovi predstavnici počeli su govoriti o potrebi vanrednih parlamentarnih izbora, a pritisak na vlast nastavio je rasti. Vučić je na kraju raspisao prijevremene izbore za 25. oktobar 2026. godine, čime je ulična pobuna dobila mogućnost da se pretvori u institucionalnu utakmicu.
Za studente je to bio i rizik. Protestni pokret može okupiti ljude oko zajedničkog neprijatelja, ali izlazak na izbore zahtijeva mnogo više: kandidatsku listu, organizaciju, jasne političke ciljeve i odgovor na pitanje šta će se dogoditi dan nakon pobjede ili poraza.
Studentska lista bez klasičnog lidera
Studentska lista „Studenti pobeđuju“ pokušaj je da se sačuva osnovna ideja pokreta: da se politika ne prepusti profesionalnim političarima, nego da se u institucije pošalju ljudi koji bi trebali odgovarati građanima, a ne partijskim centrima moći. Listu čini 250 kandidata za 250 mjesta u Narodnoj skupštini, a imena su birana kroz proces odlučivanja i plenume koji su trajali više od godinu dana. Umjesto da sve podrede jednoj „poznatoj“ ličnosti, predstavili su ljude različitih profesija, generacija i iskustava.
Na čelu liste nalazi se Ilija Srdanović, kardiolog i profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Rođen je 1970. godine, a profesionalnu karijeru izgradio je u zdravstvu i akademskoj zajednici. Od 1997. radi na Institutu za kardiovaskularne bolesti Vojvodine u Sremskoj Kamenici, a na Medicinskom fakultetu predaje urgentnu medicinu. Redovni profesor postao je 2025. godine. Srdanović ranije nije bio politički angažiran, a uprkos tome do sada je pokazao da se umije dobro nositi sa Vučićevom propagandnom mašinerijom koja ga je posljednjih mjeseci na sve načine nastojala diskreditovati.
Među istaknutijim imenima Studentske liste je i Jovo Bakić, sociolog i profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, poznat po kritikama autoritarnih tendencija, nacionalizma i političke dominacije SNS-a. Tu su i poznati pozorišni i filmski glumac Tihomir Stanić, bivši košarkaški reprezentativac Dejan Bodiroga, nekadašnji guverner Narodne banke Srbije Dejan Šoškić, te brojni stručnjaci iz oblasti građevinarstva, geologije, obrazovanja, pravosuđa… Šarolikost liste sa kandidatima među kojima se mogu prepoznati i lijevo orijentisani, liberali, konzervativci, ljudi koji u normalnim okolnostima ne bi glasali za istu političku opciju, istovremeno je njena najveća prednost i najveća slabost. Ukoliko dobiju ove izbore, ključni izazov bit će nedostatak iskustva u vođenju državnih institucija i neizvjesnost oko toga kako bi različite profesije, politički stavovi i očekivanja funkcionisali zajedno kada bi trebalo donositi konkretne odluke.
Skoro 20.000 birača glasa u BiH
Analize objavljivane uoči izbora nagovještavaju veoma tijesnu izbornu utrku i zbog toga je izlaznost jedan od ključnih faktora današnjeg glasanja. Veliki redovi ispred biračkih mjesta koji su se formirali čak i nekoliko sati prije otvaranja birališta ukazuju na snažno interesovanje građana. Do 9 sati glasalo je čak 12 posto birača, više nego dvostruko u odnosu na prethodne parlamentarne izbore. U tome leži potencijalni problem za Vučića. Ako na birališta izađu građani koji su ranije apstinirali, vladajuća stranka više ne može računati samo na mobilizaciju vlastitih pristalica i slab odziv protivnika. Ključni će biti podaci o izlaznosti tokom cijelog dana, geografska raspodjela glasova, ali i sposobnost izbornih aktera da zaštite integritet glasanja.
Jedan od važnih pokazatelja promijenjene političke atmosfere jeste interesovanje birača koji žive izvan Srbije. Za glasanje u inostranstvu na ovogodišnjim izborima prijavljeno je 102.147 birača, koji mogu glasati na 93 biračka mjesta u 37 država. Poređenja radi, na parlamentarnim izborima u decembru 2023. godine za glasanje u inostranstvu bilo je prijavljeno približno 39.000 birača. Dakle, broj prijavljenih birača iz dijaspore sada je više nego udvostručen.
Glasanje u inostranstvu pritom nije jednako dostupno svim biračima. Ograničen broj biračkih mjesta i promjene lokacija izazvali su nezadovoljstvo dijela dijaspore. Pojedini birači u Sjevernoj Americi morali su planirati putovanja na velike udaljenosti, dok su za neke lokacije prijavljeni problemi s dostupnošću glasanja. Vlasti su odluke o rasporedu biračkih mjesta obrazlagale organizacijskim i sigurnosnim razlozima, dok su kritičari upozoravali da bi takva rješenja mogla obeshrabriti dio birača.
Za glasanje na biračkim mjestima u Bosni i Hercegovini registrovano je 19.800 birača – oko 8.000 više nego 2023. godine. Time je BiH, odmah iza Njemačke, postala zemlja s drugim najvećim brojem prijavljenih birača izvan Srbije. Njihov politički značaj nije nužno presudan, ali nosi snažnu simboličku dimenziju zbog bliskih veza vlasti u Beogradu i Banjoj Luci. Za Studentsku listu dijaspora može predstavljati dodatni izvor glasova, ali i test sposobnosti pokreta da se organizuje izvan zemlje. Za Vučića je, s druge strane, važno da se eventualni veliki odziv ne pretvori u dodatni izvor neizvjesnosti u već tijesnoj izbornoj utakmici.
SPS na rubu cenzusa
Iako je pažnja javnosti uglavnom usmjerena na Vučića i Studentsku listu, konačni izborni ishod mogao bi zavisiti od stranaka koje se bore za ulazak u parlament. U Srbiji je opšti izborni prag tri posto glasova. Liste nacionalnih manjina izuzete su od tog zakonskog cenzusa, ali to ne znači da automatski dobijaju poslaničke mandate: za njih i dalje važi raspodjela mandata prema osvojenim glasovima i takozvanom prirodnom pragu.
Posebno je zanimljiv položaj Ivice Dačića i Socijalističke partije Srbije (SPS). Stranka koja je decenijama bila jedan od najvažnijih aktera srbijanske politike, a posljednjih godina vjeran partner SNS-a, sada se suočava s mogućnošću da ostane ispod izbornog praga. Dačić na izbore izlazi s listom „Ivica Dačić – Faktor stabilnosti“, u koaliciji koja uključuje SPS, Jedinstvenu Srbiju, Socijaldemokratsku partiju Srbije i Zelene Srbije. Prema predizbornoj projekciji Izbornog monitora, Dačićeva lista bila je procijenjena na oko 3,76 posto glasova, dakle tek nešto iznad cenzusa, što pokazuje koliko je položaj SPS-a neizvjestan.
Visoka izlaznost dodatno komplikuje računicu manjih stranaka. Kada raste broj birača koji glasaju, raste i broj glasova potreban za prelazak praga. Pod pretpostavkom da se značajan dio nekadašnjih apstinenata opredijeli za Studentsku listu, stranke koje su ranije računale na stabilno, ali relativno usko biračko tijelo mogu ostati bez poslaničkih mjesta. Za Ivicu Dačića bi takav ishod imao ogromne posljedice. SPS je godinama predstavljao važan oslonac vlasti, a Dačić je jedan od najiskusnijih političkih aktera Srbije. Izostanak iz parlamenta značio bi ozbiljan udarac stranci koja je preživjela brojne političke cikluse, promjene vlasti i ideološke transformacije. Ukoliko SPS pređe cenzus, mogao bi zadržati ulogu u postizbornim pregovorima, a u „tijesnom“ parlamentu i relativno mali broj mandata može postati važan za formiranje većine.
Hoće li manjinske stranke biti presudne za matematiku
Na današnjim izborima u Srbiji učestvuje devet manjinskih lista. Među njima su predstavnici mađarske manjine, bošnjačkih stranaka, albanske i drugih nacionalnih zajednica.
Manjinske stranke mogu imati značajnu ulogu u parlamentu čiji je sastav izrazito podijeljen. Ako nijedan veliki blok ne osvoji dovoljan broj mandata za samostalnu većinu, podrška manjinskih poslanika može postati presudna za formiranje vlade.
Ne treba unaprijed pretpostaviti da će manjinske liste nastupiti kao jedinstven blok. Njihovi politički interesi, biračka tijela i dosadašnji odnosi s vlastima razlikuju se. Savez vojvođanskih Mađara, na primjer, tradicionalno je sarađivao s vladajućim strukturama, dok se bošnjačke političke opcije u Sandžaku mogu naći pred ključnom odlukom kako da zaštite interese svojih birača u promijenjenom odnosu snaga. Upravo zato će raspodjela njihovih mandata biti važna ne samo zbog broja poslanika, nego i zbog pregovaračkog prostora nakon objavljivanja izbornih rezultata.
Kada se birališta zatvore večeras u 20 sati, politička bitka koja je započela padom nadstrešnice u Novom Sadu mogla bi tek ući u svoju najvažniju fazu. Bez obzira na ishod, za mnoge građane ovi izbori predstavljaju nešto puno važnije od pitanja raspodjele parlamentarnih mandata. Oni su početak nove, drugačije budućnosti Srbije, koja već u ovom trenutku više ne zavisi isključivo od volje jednog čovjeka – Aleksandra Vučića.
