Iz bašte obližnjeg kafića na Čengić Vili već mjesecima promatramo kako iz Miljacke izranja monumentalna građevina – most simbolično nazvan „Paper Bridge“ (most od papira), jedan od kapitalnih projekata u mandatu aktuelne načelnice Novog Sarajeva Benjamine Karić koja je, inače, nadaleko poznata po obnovi i izgradnji mostova, spomenika i drugih prigodnih dekoracija.
Izvođač radova je, jasno, već odavno probio zadane rokove za završetak mosta u koji je skršeno oko milion maraka budžetskog novca, što se po njegovom sadašnjem, prilično otužnom, izgledu nikada ne bi moglo pretpostaviti. Prije nekoliko dana s jedne strane mosta je konačno postavljena ograda. Nakon što je golim okom ustanovljeno da su je radnici postavili ukrivo, nahero i nakoso – dakle, onako kako ne treba – netom postavljena ograda je ekspresno uklonjena i sada se očekuje pokušaj broj dva. S vremena na vrijeme, u komšijskom kafiću okupi se trust mozgova: pet-šest zabrinutih službenika iz Općine, zaduženih za nadzor nad radovima koji nikako da se završe. Naruče piće i tiho pričaju, uz teške uzdahe satima razbijaju glave, planiraju, dumaju kako riješiti neki aktuelni problem koji je iznenada iskrsnuo na gradilištu i treba li ili ne o tome izvijestiti načelnicu Karić, ili je ipak bolje da joj ne pristaju na muku… U međuvremenu, građanima je dodijalo da čekaju zvanično otvorenje mosta pa preko njega prelaze „ilegalno“, ignorišući ograde i table sa upozorenjima.
Sve što se radi, gradi i planira u Sarajevu od završetka rata do danas uglavnom je slično tom nesretnom, nezavršenom „Papirnom mostu“ – traljavo, površno, amaterski i precijenjeno.
U lokalnim medijima ovih dana nećete pročitati ništa toliko duboko uznemirujuće i šokantno kao što je intervju sa dekanom Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu Nusretom Dreškovićem, koji je detaljno govorio o aktuelnim redukcijama vode i crnom scenariju koji se sprema glavnom gradu Bosne i Hercegovine ukoliko se hitno nešto ne poduzme. Profesor Drešković ističe, između ostalog, kako sva dostupna istraživanja i studije pokazuju da je dovoljno da doživimo samo jednu zimu bez snijega i cijelo Sarajevo će potpuno ostati bez vode.
“Odgovorno tvrdim da u septembru, a možda i od polovine augusta, ne bismo imali ni kapi vode na Bačevu”, kaže Drešković.
S obzirom na neumitnost klimatskih promjena koje nam iz godine u godinu donose sve duže periode suše i sve manje snijega, takav scenarij je sasvim izvjestan.
Šta nas je dovelo do ovakve situacije? Pored zastarjele vodovodne mreže zbog koje se svakodnevno gube ogromne količine vode, prema Dreškovićevim riječima, to su prije svega regulacioni planovi i priključenja hiljada novih stambenih jedinica na mrežu u Sarajevu, ali i nekontrolisana gradnja na Bjelašnici i projekti poput izgradnje tramvajske pruge do Hrasnice, koja prolazi kroz vodozaštitnu zonu.
Voda i zrak su esencijalno pravo na život, zaključuje profesor Drešković. U Sarajevu je zahvaljujući potpunom odsustvu odgovornosti vlasti – aktuelne, kao i onih prethodnih – to pravo alarmantno ugroženo. Danas živimo sa sve češćim redukcijama vode, a već sutra, kao i svake zime u posljednjih nekoliko decenija, gušit ćemo se u zagađenju zbog kojeg se i s maskom na licu jedva može hodati ulicom. Za samo nekoliko godina, taj stan u Sarajevu koji ste kupili po “povoljnoj” cijeni od četiri-pet hiljada maraka po kvadratu i zbog kojeg ćete otplaćivati kredit narednih 20 godina, neće vam vrijediti apsolutno ništa. Jer u njemu ćete moći samo da očajnički zurite u slavinu iz koje više ne teče voda. Neće vrijediti ni pogled na nekoć prelijepe planine koje smo izbetonirali, ni šetnja gradom u kojem se svako slobodno parče prostora pretvara u gradilište. Ni svi spomenici, mostovi, svečana otvorenja, presijecanja vrpci i objave na društvenim mrežama u kojima nas političari uvjeravaju da grad nikada nije izgledao bolje, ljepše, modernije…
To je, međutim, zadaća političara. Njima nikada nije problem da kreiraju iluzije koje nemaju veze sa realnošću, ali šta je s nama koji na to prešutno pristajemo? Navikli smo da čekamo, da zaobilazimo, da se snalazimo, da preko nedovršenih mostova prelazimo kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Redukcije vode jesu neprijatne, ali šta je – tu je, imali smo ih i u ratu pa smo preživjeli. Zagađen zrak je sezonska nepogoda – već sa prvim danima proljeća zaboravit ćemo na gušenje, hronične bronhitise i astme i nastaviti dalje kao da nam taj otrovni vazduh svake zime ne uzima dobar dio života i zdravlja. Betoniranje posljednjih komadića zelenila i sječu drveća prihvatit ćemo složno kao neizbježnu cijenu života u urbanoj sredini. Na svaku novu aferu slegnemo ramenima, na svako novo obećanje odmahnemo rukom i živimo uvjereni da se ionako ništa više ne može promijeniti. Povremeno opsujemo načelnika, gradonačelnika ili kantonalnu vladu, pa nam bude malo lakše.
Na primjeru izgradnje jednog mosta improvizaciju je lako vidjeti i golim okom, ali na vodovodnoj mreži, u regulacionim planovima i odlukama koje će određivati kako ćemo živjeti za deset ili dvadeset godina, njene posljedice postaju očigledne tek onda kada je za popravak možda već prekasno. Vlast će se promijeniti, mandati će proći, a računi će ostati nama. Pitanje je koliko još puta moramo ostati bez nečega što se podrazumijeva da bismo konačno shvatili da nam grad nepovratno propada, ne samo zbog onih koji njime upravljaju, već i zato što smo predugo pristajali da mirno posmatramo njegovu propast?
