Gori Tirana. U Beogradu, Novom Sadu studenti izlašli na ulice i tražili odgovornost vlasti Aleksandra Vučića, na kraju se organizirali i izlaze na izbore sa svojim listama. U Parizu srednjoškolci protestuju zbog uslova u kojima se obrazuju. Svaki grad ima svoje razloge, svoje frustracije i svoje granice preko kojih građani više ne žele prelaziti šutke.
A Sarajevo? Sarajevo čeka.
Čeka da proradi voda. Da neko konačno odgovara za raspad sistema koji bi trebao služiti građanima, dok im objašnjavaju da nema Srba ili Hrvata, pa će se blokirati uspotava vlasti!? Čeka da se riješe problemi u školama, da mladi dobiju priliku za posao bez stranačke knjižice, da se javne ustanove prestanu tretirati kao politički plijen. Čeka da se život prestane svoditi na preživljavanje između poskupljenja, saobraćajnih gužvi, zagađenja i novih političkih kriza.
I dok čeka, Sarajevo ima velike teme. NATO. Evropsku uniju. Državu. Njene neprijatelje. Ustavni poredak. Secesionizam. Političke projekte koji Bosnu i Hercegovinu ne vide kao državu svih njenih građana. I čekaju da sve te probleme i neprijatelje države porazi neko drugi!
Sve su to važne teme. Neke su i pitanje opstanka države. Ali postoji jedan neugodan fenomen, ko je građanima objasnio da se za državu treba boriti čekajući, da se za vlastiti život, kvalitetno obrazovanje, vodu, javni prijevoz i odgovornu vlast može samo čekati?
Jer država nije samo njena zastava. Nije samo granica koju neko pokušava osporiti, niti je samo članstvo u NATO-u ili Evropskoj uniji. Država je i ono što građanin dobije kada ujutro otvori slavinu, kada pošalje dijete u školu, kada se razboli, kada traži posao ili kada se navečer vraća kući javnim prijevozom.
Ako sve to ne funkcioniše, onda odbrana države mora uključivati i borbu za institucije koje će građanima omogućiti dostojanstven život.
U Beogradu studenti su pokazali da univerzitet nije samo mjesto na kojem se polažu ispiti, nego i prostor iz kojeg može krenuti zahtjev za odgovornošću. Njihovi protesti, bez obzira na to kako će završiti politički procesi koje su pokrenuli, otvorili su pitanje odnosa građana i vlasti. U Tirani se nezadovoljstvo pretvara u javni pritisak, dok mladi u različitim evropskim sredinama izlaze na ulice zbog uslova obrazovanja i perspektive koju im društvo nudi.
Ne treba idealizirati tuđe proteste niti zanemariti razlike između političkih sistema, povoda i zahtjeva. Ali vrijedi se zapitati zašto se građanski bijes negdje pretvara u organizovanu akciju, a negdje ostaje na društvenim mrežama, komentarima i kratkotrajnom negodovanju.
U Sarajevu, čini se, postoji spremnost da se satima raspravlja o tome ko je veći patriota, ko je izdao državu, ko je popustio pred međunarodnim zvaničnicima i ko će poraziti političke neprijatelje Bosne i Hercegovine. Međutim, mnogo je teže okupiti ljude oko pitanja ko je odgovoran što javne usluge ne funkcionišu, zašto se novac građana ne pretvara u kvalitetniji život i zašto se odgovornost tako lako izgubi između nadležnosti različitih nivoa vlasti.
Lakše je govoriti o velikim historijskim i geopolitičkim pitanjima nego insistirati na računima, ugovorima, rokovima i imenima odgovornih. Ali je teško otići pred instituciju i tražiti odgovor na konkretno pitanje.
A političarima odgovara kada građani ostanu zarobljeni u velikim podjelama.
Možda su se mnogi umorili od obećanja. Možda ne vjeruju da protest može nešto promijeniti. Možda su naučili da se vlasti smjenjuju, a problemi ostaju. Možda su zaključili da je odlazak sigurniji od borbe sa sistemom koji od njih traži strpljenje, dok za sebe uvijek pronađe izgovor.
Ako je tako, onda njihova šutnja nije dokaz da im je dobro. Može biti znak dubokog nepovjerenja.
Ipak, upravo je to ono što bi trebalo zabrinuti svakoga kome je stalo do Bosne i Hercegovine. Jer državu ne slabe samo oni koji otvoreno rade protiv njenog suvereniteta. Slabi je i sistem u kojem građani prestanu vjerovati da njihov glas može promijeniti bilo šta. Slabi je odlazak ljudi koji su trebali biti njena budućnost. Slabi je ravnodušnost prema institucijama koje bi trebale pripadati svima.
Zato NATO i Evropska unija ne bi smjeli biti zamjena za razgovor o tome kako živimo danas. Članstvo u NATO-u može biti važno sigurnosno pitanje, a evropske integracije strateški cilj države. Ali ni jedno ni drugo ne može biti alibi za loše upravljanje, neodgovornost i zanemarivanje svakodnevnih potreba građana.
Evropski standardi ne počinju tek na granici Evropske unije. Počinju u školi, bolnici, općini, javnom preduzeću i odnosu službenika prema građaninu. Počinju onda kada zakon važi za sve, kada se posao dobija na osnovu znanja i sposobnosti, a javna funkcija prestaje biti nagrada za političku lojalnost.
I možda je upravo tu najvažnija poruka omladini, ne morate birati između Bosne i Hercegovine i vlastitog dostojanstva. Ne morate dokazivati patriotizam šutnjom o problemima. Ne morate pristati na to da je svaki zahtjev za boljim životom manje važan od političke bitke koja se upravo vodi.
Naprotiv.
Tražiti odgovornu vlast, funkcionalne institucije, kvalitetno obrazovanje i grad u kojem se može normalno živjeti nije bijeg od patriotizma. To je jedan od njegovih najkonkretnijih oblika.
Sarajevo ne mora gorjeti da bi se probudilo. Ali mora prestati vjerovati da je šutnja cijena stabilnosti, da je čekanje oblik patriotizma i da je dovoljno pobijediti neprijatelje države ako se istovremeno odustaje od borbe za vlastiti život.
Jer na kraju, država se ne brani samo od onih koji je žele srušiti. Brani se i od ravnodušnosti, neodgovornosti i sistema zbog kojeg njeni mladi sve češće svoju budućnost traže negdje drugo i tako izražavaju svoj bunt!
(NAP)
