Geopolitička scena Bliskog istoka, već decenijama poprište tinjajućih i otvorenih sukoba, nalazi se na ivici nove, potencijalno kataklizmičke eskalacije. Ono što je započelo kao asimetrični rat između Ansarullah pokreta, poznatijeg kao Huti, i koalicije predvođene Saudijskom Arabijom, sada prijeti da se prelije u sveobuhvatni regionalni sukob širih razmjera. Situaciju dodatno usložnjava nedavno potpisani trilateralni sporazum pod nazivom Mekanski sporazum. Ovaj pakt, koji obavezuje Saudijsku Arabiju, Tursku i Pakistan na kolektivnu odbranu po principu Člana 5. NATO saveza, zamišljen je kao ultimativno sredstvo odvraćanja, ali bi se mogao pretvoriti u okidač za rat koji niko od potpisnika ne može u potpunosti kontrolisati.
Mnogi razumiju ovaj Pakt kao stvaranje moćnog sunitskog vojnog bloka koji bi parirao iranskoj “Osovini otpora”. Međutim zemlje potpisnice su možda nehotice upale u stratešku zamku. Pakt preopterećuje partnere poput Turske i Pakistana, čiji su odnosi s Iranom historijski složeni i koji nemaju nikakav strateški interes da se upuštaju u iscrpljujući kopneni rat na Arapskom poluotoku.
Pakistan, nuklearna sila sa hroničnim ekonomskim problemima i nestabilnom unutrašnjom situacijom, već je uvučen u sukob, primarno kroz angažman svojih snaga u zaštiti saudijske teritorije. Turska se ovim sporazumom sve više uvlači u bliskoistočno živo blato, te se sada nalazi na samoj ivici direktnog ulaska. Iako se obim njenog angažmana još uvijek vaga u Ankari, već postoji duboka saradnja s Rijadom na nivou razmjene vojne tehnologije, što je vidljivo u saudijskom interesu za turske bespilotne letjelice i pomorske platforme. Ipak, ovaj savez stvara “bauka” kojeg je Teheran godinama priželjkivao. On Iranu daje savršeno opravdanje da konsoliduje vlastitu mrežu proksi-aktera, od Libana do Iraka i Jemena, pod zastavom odbrane od “sunitske NATO agresije”. Istovremeno, ovaj pakt razotkriva duboke unutrašnje lomove i fundamentalno različite strateške ciljeve unutar novog bloka, potencijalno ga slabeći iznutra i prije njegovog prvog pravog iskušenja.
Ekonomska Apokalipsa: Bab al-Mandab i naftna postrojenja
Istovremeno, napadi Huta na ključna naftna postrojenja unutar Saudijske Arabije, poput onih na kompleks Abqaiq i Khurais iz 2019. godine koji su privremeno prepolovili saudijsku proizvodnju, postali bi intenzivniji i sofisticiraniji. Ukoliko Iran odluči da je vrijeme za potpunu konfrontaciju, mogao bi zatvoriti i Hormuški tjesnac. Time bi Saudijska Arabija, koja se oslanja na izvoz sa svojih istočnih i zapadnih obala, ostala bez oba izlaza na more. Jedini preostali put za izvoz saudijske (ali nafte iz susjednih zaljevskih zemalja sa obzirom da je Hormuz nestabilan) nafte vodio bi kopnenim putem, na sjever, prema lukama u Jordanu i – što je ključno – Izraelu. Takav razvoj događaja bi Tel Avivu dao nevjerovatnu stratešku polugu, jer bi postao ključni tranzitni koridor za saudijsku naftu, naplaćujući svoje usluge i politički i finansijski.
Beludžistanski Gambit
Dok je pažnja svijeta usmjerena na Jemen, najopasnije i medijski najmanje pokriveno sekundarno ratište ovog sukoba bi se potencijalno otvorilo hiljadama kilometara istočnije: u Beludžistanu. Ova nemirna, etnički podijeljena regija koja se proteže preko granice Irana i Pakistana, postala bi ključna tačka novog pritiska. Kako se Pakistan bude dublje uplitao u odbranu Saudijske Arabije, mnogi će se potruditi da aktiviraju etnički separatizam Baluča kako bi angažovali Islamabad i Teheran u pogranični rat protiv separatizma, zbog kojeg su ne tako davno gotovo ušli u direktan sukob.
Teheran ima dugu historiju optuživanja Islamabada da pruža utočište sunitskim militantnim grupama poput Jaish al-Adl, dok Pakistan optužuje Iran da podržava baločke separatiste. Eskalacija u Jemenu pružit će neprijateljima obje zemlje savršen izgovor da ovaj tinjajući sukob pretvori u otvoreni rat niskog intenziteta. To bi pokrenulo opasan ciklus eskalacije između dva moćna susjeda. Za Pakistan, otvaranje drugog fronta na zapadnoj granici predstavljalo bi stratešku noćnu moru, odvlačeći dragocjene vojne resurse iz odbrane saudijskih granica i potencijalno stvarajući direktnu krizu između dvije regionalne sile sa ogromnim vojnim kapacitetima, od kojih je jedna, Pakistan, i zvanično nuklearno naoružana. Time bi se sukob iz Jemena prelio u Južnu Aziju, sa dodatnim nesagledivim posljedicama po globalnu sigurnost.
Kada se svi dijelovi ove složene slagalice sastave, nameće se jedan, gotovo neizbježan zaključak. U haosu koji prijeti da proguta Bliski istok, postoji jedan akter kojem ovakav scenarij najviše odgovara: Izrael. Sveopći sukob između “Sunitskog bloka” i iranske “Osovine otpora” bio bi ostvarenje najsmjelijih snova izraelskih stratega.
Takav rat bi:
Potpuno iscrpio i međusobno sukobio njegove najveće regionalne protivnike. Iran bi bio zaokupljen borbom za opstanak protiv ujedinjenih i moćnih rivala. Turska bi bila vojno i ekonomski rastegnuta i njena pažnja bi bila skrenuta sa Sirije, što upravo najviše odgovara Izraelu. Čak bi i Saudijska Arabija, uprkos nedavnom približavanju, bila oslabljena i ovisnija o vanjskoj podršci, zatim u potpunosti izolovana od globalnih trgovačkih ruta.
Sve ovo bi rasteretilo Izrael pritiska na svim frontovima, omogućavajući mu da se bez ometanja fokusira na ostvarenje svojih primarnih vanjskopolitičkih i vojnih ciljeva, uključujući konačno rješavanje pitanja Gaze i učvršćivanje kontrole nad Zapadnom obalom.
Pozicionirao bi Izrael kao ključnog ekonomskog i strateškog igrača u novonastaloj realnosti, kao vitalni koridor za energente i kao oazu stabilnosti u moru haosa.
Pored svega toga bi Pakistan i Iran bili dovedeni pred potencijalni pogranični rat brutalnih razmjera.
Kome pomažu Huti?
Tu dolazimo do najvećeg i najtragičnijeg paradoksa ove krize. Huti, koji svoje napade pravdaju solidarnošću sa Palestincima u Gazi i uzvikuju anticionističke parole, svojim djelovanjem postižu upravo suprotno. Svaka raketa koju ispale prema Saudijskoj Arabiji i svaki brod koji napadnu u Crvenom moru gura regiju bliže ratu koji će najviše štete nanijeti upravo Palestincima i njihovim saveznicima. Umjesto da pomognu Gazi, oni stvaraju geopolitičku oluju koja će skrenuti svu pažnju, resurse i energiju muslimanskog svijeta na međusobno uništavanje. U konačnici, akcije Hutija, svjesno ili ne, savršeno se uklapaju u strateške interese Izraela.
Stav.ba
