“Mafija nije rak koji je slučajno izrastao na zdravom tkivu. Ona živi u savršenoj simbiozi s mnoštvom zaštitnika, pomagača, doušnika, dužnika i moćnika svih vrsta.” Ovo su riječi čuvenog italijanskog tužioca i sudije Giovannija Falconea, jednog od najpoznatijih boraca protiv sicilijanske Cosa Nostre. Falcone je 23. maja 1992. godine ubijen u atentatu koji je organizovala Cosa Nostra, kada je eksplozivom raznesen dio autoceste na ruti kojom se vozio. Njegova smrt postala je simbol borbe italijanske države protiv organizovanog kriminala.
Dokaze koje je objavila Istraga i koji nedvojbeno svjedoče o bliskim vezama kriminalnih klanova i patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija, te političkog vrha Srbije i RS-a, od jučer na društvenim mrežama masovno prenose građani Srbije i Crne Gore i tamošnji mediji. Dio javnosti u susjednim državama – nažalost, manjinski – u kojem još preovladava zdrav razum užasnut je fotografijama iz Sky aplikacije na kojima patrijarh SPC opušteno uživa u druženju sa pripadnicima zloglasnog Škaljarskog klana, praćenim prepiskama o “njihovim” vladikama i mitropolitima preko kojih se završavaju poslovi i vrši uticaj na političke moćnike. Jednako kao u Crnoj Gori i Srbiji, veze kriminalaca sa političarima u Bosni i Hercegovini posljednjih godina dokumentovane su kroz niz primjera koji, čini se, domaću javnost sve manje iznenađuju. Kada smo prije tri mjeseca objavili fotografije Nenada Nešića u društvu sa odbjeglim ratnim zločincem Ljubanom Ećimom i vođom zemunskog klana Lukom Bojovićem, nastale u vrijeme dok je Nešić bio ministar sigurnosti BiH, skoro niko se nije ni “počešao”. Dejan Šešelj, kandidat Nešićeve stranke za Predstavnički dom Parlamenta BiH, uhapšen je krajem augusta u Istočnom Sarajevu zbog posjedovanja narkotika. Tokom policijske kontrole utvrđeno je da je Šešelj u trenutku hapšenja bio pod utjecajem narkotika, a u njegovom automobilu pronađena je droga. Sam Nenad Nešić uhapšen je u decembru 2024. zajedno s Mladenom Lučićem i Milanom Dakićem u okviru istrage Tužilaštva BiH koja se odnosi na korupciju u vrijeme dok je Nešić bio direktor „Puteva RS“. U pritvoru je proveo nekoliko mjeseci i postupak protiv njega još uvijek traje, no to ga nije spriječilo da sebe stavi na vrh kompenzacijske liste za državni Parlament za predstojeće izbore.
Dugogodišnji SNSD-ov kadar dr. Vlado Đajić, sada već bivši direktor Univerzitetskog kliničkog centra RS, snimljen je prošle godine sa kesom “bijele praškaste materije” dok sa svojim saradnikom-dobavljačem pregovara oko cijene iste – da li treba platiti 30.000 ili je realno 40.000, jer ipak je u pitanju puna kesa “bijelog”. Đajić je nakon objave kompromitirajućeg snimka novinarima nemušto promrmljao da je u pitanju “klasična namještaljka” protiv njega. Danas, skoro godinu kasnije, doktor Đajić ne samo što nije odležao ni dana iza rešetaka, već je nakon što je izbačen iz SNSD-a osnovao vlastitu političku stranku i samouvjereno najavio pobjedu na izborima. A što se tiče banjalučkog pravosuđa, predmet koji se tiče Đajića i kese bijelog praha još uvijek je “u radu”.
Primjer treći: Ramo Isak, dva puta pravosnažno osuđivani federalni ministar unutrašnjih poslova, dakle, čovjek čiji je posao borba protiv kriminala. Da li je ikoga u ovoj državi iznenadilo kada se “doktor” Isak tokom posjete Potočarima ponosno prošetao sa višestruko presuđivanim narkodilerom Samedinom Fišićem, zvanim Šišmiš? Nije. Jer to je, jel’te, Ramo Isak. Od njega i njegovih juniora, koji su zahvaljujući poduzetnom ocu i interesima Trojke također duboko inkorporirani u stukture moći, već smo navikli na svakojake nepodopštine.
A šta tek reći o ministru vanjskih poslova Elmedinu Konakoviću, koji se javno hvali prijateljskim vezama sa najpoznatijim sarajevskim kriminalcima? To su „gradski momci“, reći će Konaković, ne zna on da se oni bave kriminalom, a kad bi znao, odmah bi ih prijavio. Ajde?! Ako pitate ministra i šefa NiP-a Konakovića, njegov dobar prijatelj Admir Arnautović Šmrk je svoj nadimak zaradio zbog hroničnih problema sa sinusima. Ali ako Konaković već nema pojma o ilegalnim aktivnostima Admira Arnautovića Šmrka, možda bi ga mogao prosvijetliti njegov koalicijski partner, kantonalni ministar kulture i sporta Kenan Magoda, koji je svojevremeno uplaćivao novac na zatvorsku kantinu Arnautoviću i njegovim pajdašima (o čemu postoje dokazi u policijskim i pravosudnim spisima). Doduše, ministar Magoda je trenutno okupiran drugim problemima nakon što je njegov maloljetni sin uhapšen zbog paljevine fabrike jahti u Vitezu. Ipak, ni ti sitni roditeljski propusti u odgoju nisu važniji od predizborne kampanje, jer valja osigurati još jedan mandat u Skupštini Kantona Sarajevo.
U društvu u kojem postoji jasna granica između politike i kriminala, slike i druženja ministara i drugih visokopozicioniranih zvaničnika sa osobama iz kriminalnog miljea izazvale bi politički zemljotres. U Bosni i Hercegovini, to je samo još jedan običan dan na portalima i društvenim mrežama. Mafija postaje najmoćnija onda kada u institucijama vlasti dobije “svoje” ljude spremne da joj širom otvore vrata. A za društvo koje na očigledne veze između kriminalaca i političara reaguje slijeganjem ramenima nema previše nade. Nažalost, postali smo država u kojoj mafija više ne mora osvajati institucije, jer sada živi unutar njih. I kojoj, uz sve to, očajnički treba jedan Giovanni Falcone.
