„Amerikanci su naši prijatelji, šta god ko mislio. Mnogo su oštrije i žustrije reakcije dolazile u ovih proteklih sedam dana od ljudi koji sjede u američkom Senatu, odnosno Kongresu nego iz bilo koje zemlje članice EU, iz Evropskog parlamenta ili Evropske komisije“, naveo je jučer u intervjuu za FTV direktor Memorijalnog centra Srebrenica, Emir Suljagić.
Suljagić je to kazao nakon posjete američkih kongresmena Grega Murphya i Marca Veaseya te otpravnika poslova Ambasade SAD-a u BiH Johna Ginkela Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari u ponedjeljak, 7. septembra, na dan kada je u Beogradu uz najviše počasti i u prisustvu političkog vrha Srbije i Republike Srpske sahranjen ratni zločinac Ratko Mladić. Boravak američke delegacije u Srebrenici nije se slučajno poklopio sa danom sahrane Mladića. Bila je to planirana, direktna i jasna poruka zvaničnika SAD-a vlastima Srbije i RS-a – možete napraviti političko-medijski orgijaški „spektakl“ od ukopa ratnog zločinca, ali bi vas taj spektakl mogao itekako skupo koštati. Dok su odavali počast žrtvama među bijelim nišanima u Potočarima, američki kongresmeni su pozvali na (ponovno) uvođenje ciljanih sankcija “pojedincima čije akcije ugrožavaju mir i stabilnost Bosne i Hercegovine ili podrivaju dejtonski okvir, u skladu sa Zakonom o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana”.
Za razliku od delegacije iz Sjedinjenih Država koja traži konkretnu akciju Washingtona, predstavnici Evropske unije čine sve što je u njihovoj moći da užasne slike veličanja zločina(ca), poruke mržnje i otvorene najave novog genocida, koje proteklih dana gledamo iz Srbije i entiteta Republika Srpska, relativiziraju i predstave kao manje-više nevažno, tipično balkansko nacionalističko divljanje. Sramotnu izjavu glasnogovornice Evropske komisije Paule Pinho, koja je negdje usput “čula” da Ratko Mladić nije sahranjen uz državne počasti (?!) donekle je svojom reakcijom pokušala neutralizirati evropska komesarka za proširenje Marta Kos otkazavši planiranu posjetu Beogradu, uz poruku kako je veličanje presuđenih ratnih zločinaca potpuno neprihvatljivo i u direktnoj suprotnosti s osnovnim vrijednostima EU. Međutim, odmah nakon toga, Kos je pomirljivo izjavila da je potrebno “sjesti za sto i razgovarati o tome kako Srbija može nastaviti svoj evropski put”. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je „šokirana“ prizorima iz Beograda i „duboko žali“ zbog prisustva srbijanskih zvaničnika Mladićevoj sahrani. I to je sve. Za Srbiju, dakle, što se tiče institucija EU, za sada neće biti nikakvih posebnih sankcija, niti zaustavljanja “evropskog puta”.
Mlake reakcije zvaničnika Evropske unije i nisu previše iznenađujuće ako se prisjetimo decembra 2017. godine kada su se neki od najviših političkih dužnosnika Republike Hrvatske, kao punopravne članice Evropske unije, na komemoraciji u dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu biranim riječima oprostili od Slobodana Praljka, kojeg je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina, teških povreda Ženevskih konvencija i zločina protiv čovječnosti. Ispraćaj Praljka, istina, bio je znatno skromniji od onog koji su srbijanske vlasti organizovale za Mladića, ali ostaje činjenica da su tog dana, uz Gundulićevu “Himnu slobodi”, presuđenog ratnog zločinca na posljednje počivalište ispratili brojni istaknuti HDZ-ovci, među kojima i aktuelni potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Milijan Brkić i mnogi drugi. Hrvatski državni vrh tada nije imao problem stati uz Slobodana Praljka, niti je njegovo veličanje tretirano kao nešto što je nespojivo s evropskim vrijednostima. Stoga su i posebno licemjerne “oštre” kritike upućene Briselu, kao i zvaničnicima Srbije i RS-a koje ovih dana slušamo od premijera Andreja Plenkovića koji je s pravom osudio veličanje Mladića, ali pritom prešućuje da je Hrvatska, kao članica EU, i sama „dostojanstveno“ i ponosno ispraćala presuđene ratne zločince uz prisustvo najviših državnih i stranačkih zvaničnika. Upravo su takve politike jedan od razloga zbog kojih riječi čelnika EU o “evropskim vrijednostima” sve češće zvuče kao isprazna fraza.
“Za takav zločin, takva (doživotna) kazna. A što se tiče smrti, njegovima je vjerovatno teško. Svako ima vijek trajanja. Umiru i dobri, umiru i loši”, izjavila je srebrenička majka Kada Hotić povodom smrti Ratka Mladića.
I na tome je, eto, trebalo stati. Nažalost, nije. Prema presudama međunarodnih sudova za ratne zločine može se odnositi samo na jedan način, a to je da ih se podjednako uvažava – bez obzira na ime, prezime i porijeklo osuđenika. Sve mimo toga je relativiziranje, necivilizacijski i primitivno. I nespojivo ne samo sa evropskim, već sa ljudskim vrijednostima.
Glorificiranje ideologije Srbije sa početka devedesetih iz koje je stvoren Ratko Mladić i otvoreno prizivanje novih zločina moraju imati posljedice. Konkretne, bolne i politički mjerljive posljedice. Kada su u pitanju političari iz vlasti i opozicije u RS, prvi i najvažniji odgovor mora doći od Tužilaštva BiH, koje više nema luksuz da šuti i mirno posmatra kako se pred očima svjetske javnosti u Bosni i Hercegovini normalizira slavljenje ratnih zločinaca. Drugi odgovor mora doći od međunarodne zajednice, koja mora prestati da svjesno zatvara oči pred politikom režima Aleksandra Vučića. Sankcije, uskraćivanje političke podrške, zamrzavanje procesa i krivična odgovornost onih koji raspiruju mržnju – to je jedini jezik koji političke elite u Beogradu i Banjoj Luci razumiju. Ostalo su samo isprazne riječi i dekoracija. A dekoracijom se ne čuva ni mir, niti „evropske vrijednosti“.
