Postoji jedna drevna, skoro pa arhetipska mudrost, urezana u kolektivno pamćenje naroda koji su prošli kroz oluje historije, a koja kaže da je vlast uvijek i bez izuzetka ogledalo naroda. To je neumoljivi zakon socijalne i političke fizike. Kao što voda uvijek teče nizbrdo, tako se i moralno, intelektualno i duhovno stanje jednog naroda neizbježno preslikava na one koji ga vode. U tom ogledalu, Bošnjaci danas ne vide nimalo lijepu sliku, ali odbijaju prihvatiti da je odraz njihov. Gnušaju se onoga što vide na vrhu, a ne shvataju da je to samo materijalizacija njihovog vlastitog duhovnog i mentalnog stanja.
Stara turska poslovica, sažimajući stoljeća državničkog iskustva, glasi: ko nema imana (vjere u temeljne vrijednosti i u samoga sebe), za vladara mu dođe onaj bez dina (bez ikakvih principa i uređenog sistema vrijednosti). Ko nema dina, na vlast mu se popne onaj bez ahlaka (bez morala i etičkog kompasa). A ako u društvu nestane i ahlaka, kaže poslovica, na čelo mu dolaze oni bez duše – prazne ljušture vođene isključivo pohlepom i najnižim strastima.
Prevedeno na jezik današnjice: kada jedan narod izgubi vjeru u vlastite ideale i prestane cijeniti one koji su te ideale utjelovljavali, na vlast mu dolaze pragmatični cinici bez ikakvih principa. Kada se društvo navikne na život bez principa, tolerirajući laž i prevrtljivost kao prihvatljive političke alate, na scenu stupaju otvoreno nemoralni pojedinci kojima je lični interes jedini zakon. A kada se i na to ogugla, kada moral postane teret, a poštenje znak slabosti, politički prostor zauzimaju sociopatske strukture – ljudi bez duše, bez empatije, bez ikakve vizije osim održanja vlastite moći. Oni nisu lideri; oni su simptom terminalne bolesti jednog društva.
Najbolniji i najočitiji primjer ovog procesa u novijoj bošnjačkoj historiji jeste odnos prema Aliji Izetbegoviću. Ovdje se ne radi o idolopoklonstvu ili zabrani kritičkog mišljenja. Naprotiv, zdrava kritika je znak zrelosti. Međutim, ono čemu je Izetbegović bio izložen, a s njim i cijela jedna generacija koja je na svojim leđima iznijela državu, nije bila konstruktivna kritika. Bio je to karneval nipodaštavanja, sistematsko potkopavanje autoriteta i zlurado ismijavanje. Narod, ili barem njegov najglasniji dio (mediji), zadojen jalovim cinizmom, takmičio se u pronalaženju mahana. Umjesto da se analiziraju njegove državničke odluke u kontekstu nemogućih okolnosti, fokus se prebacio na trivijalnosti. Komentari na nivou “vidi mu glave”, koji su se mogli čuti za njegovog života i kasnije, nisu bili bezazleni. Oni su bili izraz dubokog nepovjerenja i odbijanja da se prihvati autoritet koji nije savršen, ali je autentičan i historijski utemeljen.
To sistematsko rušenje spomenika stvorilo je duhovni i politički vakuum. Kada srušite hrast, na njegovom mjestu ne izraste odmah novi hrast. Izraste korov. Narod koji nije znao cijeniti državnika na čelu države u najtežem času, dobio je ono što je svojim odnosom prizivao. Kroz vrijeme umjesto Alije Izetbegovića, dobili smo Ramu Isaka.
Kada vam je referentna tačka za liderstvo osoba koja se u najgorim danima opsade bavila preživljavanjem naroda i države, standardi moraju biti visoki. Ali kada taj standard proglasite prevaziđenim, smiješnim ili čak štetnim, spuštate ljestvicu toliko nisko da je može preskočiti bilo ko. Tada na scenu stupa Ramo Isak, arhetip političara bez osnovnih kvalitata – čovjek koji je politiku pretvorio u rijaliti šou, a funkciju u poligon za samopromociju. Njegova pojava nije slučajnost; ona je direktna posljedica kolektivne odluke da se od lidera više ne traži mudrost, već samo sirova snaga; ne vizija, već vidljivost; ne etika, već efikasnost u ostvarivanju prizemnih ciljeva. Narod koji se smijao “glavi” Alije Izetbegovića, danas ima vlast čiji su istaknuti predstavnici doslovno praznoglavci.
“Emanet” i ugovor kao političke kategorije
Ovaj sunovrat se ne zaustavlja na Isaku. On je samo najgroteskniji izdanak. Tu je cijela plejada političara koji su savršeno ogledalo društva koje ih je iznjedrilo: propali sportisti koji svoju neostvarenost liječe na državi, poput Elmedina Konakovića, čija je politika postala sinonim za nedosljednost i služenje tuđim agendama; tu je Nermin Nikšić, vječiti aparatčik bez harizme i vizije, čija je jedina ideologija golo održavanje na vlasti i punjenje džepova po svaku cijenu.
Šta je zajedničko svima njima? Nedostatak dvije ključne stvari koje su temelj svakog zdravog društva i svake odgovorne vlasti: emanet (odgovornost) i poštivanje ugovora.
Ovdje nije riječ o pukom religijskom pripovjedanju, već o univerzalnim etičkim principima bez kojih je politika puka borba za moć. Emanet nije samo “povjerenje” u finansijskom smislu. Emanet je sveta odgovornost za ono što ti je povjereno – u ovom slučaju, sudbina naroda i države. Lider koji ima osjećaj za emanet zna da on nije vlasnik svoje funkcije, već samo njen privremeni čuvar. On polaže račune ne samo biračima, već i historiji, i generacijama koje dolaze. Današnja vladajuća garnitura emanet vidi kao plijen. Državne institucije, javna preduzeća, nacionalni interesi – sve je to za njih švedski sto sa kojeg treba zgrabiti što više dok gozba traje.
Druga stvar je ugovor. U politici, ugovor je sve – od predizbornog obećanja, preko koalicionog sporazuma, do Ustava i međunarodnih konvencija. Društvo koje ne drži do date riječi, do potpisanog sporazuma, osuđeno je na haos. Lider koji se ne drži ugovora nema kodeksa, nema principa. On je politički nomad, spreman da danas pogazi sve što je jučer potpisao, ako mu se ukaže nova, bolja prilika. Pogledajte samo političku scenu: koalicije se sklapaju i raskidaju preko noći, principi se prodaju za ministarske fotelje, a data riječ ne vrijedi ni papira na kojem je napisana. To je direktna posljedica društvene klime u kojoj se izdaja počela nazivati “političkom mudrošću”, a prevrtljivost “sposobnošću prilagođavanja”.
Cijena koju plaćamo?
Kada se ne poštuju lideri koji su, uz sve svoje mane, posjedovali državničku kičmu, historijsku svijest i osjećaj za emanet, na vlast dolaze stvarni idioti i izdajice. To nije kletva, to je kauzalnost. To je cijena koju plaćamo za vlastiti cinizam, za našu kratku pamet i za našu spremnost da pljujemo po grobovima onih koji su nam omogućili da danas uopće imamo državu o čijoj se sudbini raspravlja.
Bošnjaci danas ne plaćaju cijenu grešaka Alije Izetbegovića, već cijenu svog odnosa prema njemu i drugim velikanima. A ta cijena se mjeri u izgubljenom dostojanstvu, u rasprodanom suverenitetu i u poniženju da nam sudbinu, umjesto državnika, kroje cirkusanti, mešetari i politički konvertiti. Ogledalo je pred nama. I dokle god budemo krivili ogledalo za ružan odraz, slika će postajati samo gora. Uživat ćemo u vlasti kakvu zaslužujemo. Bez duše, bez morala i bez principa.
Stav.ba
