Ne zna se tačno ko je i kada na postjugoslovenskim prostorima prvi put upotrijebio termin „suživot“ kao imperativ saradnje među do jučer zaraćenim narodima i državama. Sasvim je sigurno, međutim, da je ta prilično nezgrapna semantička konstrukcija korištena i forsirana do iznemoglosti na stotinama besmislenih konferencija NGO sektora, izdašno finansiranih novcem međunarodne zajednice, koje su imale jedan zajednički cilj: pomiriti, onoliko koliko je to moguće, nekadašnje protivnike na prostoru Zapadnog Balkana i usmjeriti ih ka političkoj, ekonomskoj i diplomatskoj saradnji, Evropskoj uniji i NATO-u – riječju, od njih napraviti savremene, civilizirane evropske države koje će svoje vojske i oružje zamijeniti papirima i olovkama, odmjerenim i pomirljivim govorima na važnim svjetskim skupovima, te umjesto rovova i masovnih grobnica početi zdušno iskopavati temelje zajedničke budućnosti i graditi kilometre modernih autocesta koje će nas sve lakše povezivati.
KOMŠIJSKA LJUBAV NA BALKANSKI NAČIN
Prije više od deset godina, kolega fororeporter Damir Šagolj, koji je u to vrijeme radio za agenciju Reuters, i ja smo na prijedlog tadašnjeg glavnog urednika „Slobodne Bosne“ Senada Avdića otišli na Manjaču da pratimo dvodnevnu „manifestaciju“ u organizaciji Ravnogorskog četničkog pokreta. Naši domaćini su srdačno dočekali ekipu „uglednih svjetskih medija“ (kako su nas kasnije predstavili u izvještaju na njihovoj web stranici), pozitivno iznenađeni što smo pokazali interesovanje za ovaj događaj. Dok su se predstavnici „ravnogoraca“ sa kojima smo razgovarali polomili da nas ubijede kako njihovo tradicionalno okupljanje na Manjači ima isključivo miroljubivi, a nikako militantni karakter, jedan od njih bio je brutalno, neoprezno iskren.
„Previše se ovdje krvi prolilo… Ne mogu oni koji su do jučer ubijali jedni druge sada živjeti i voljeti se međusobno kao da se ništa nije desilo“, sumirao je ukratko „mirnodopski“ četnik svoj stav o suživotu i pomirenju na ovim prostorima.
Nešto slično – bez namjere da ga stavljamo u isti kontekst sa sagovornikom s Manjače – izgovorio je prije dva dana na Trećem ministarskom sastanku regionalne inicijative „Platforma za mir na Balkanu“ ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, oštro kritizirajući politiku rukovodstva Srbije prema Bosni i Hercegovini. Skrivanje i veličanje ratnih zločinaca, uz najave predsjednika Aleksandra Vučića da će Srbija napraviti najjaču vojsku u regionu, nisu dobrosusjedski odnosi, već prijetnja – ocijenio je Konaković, nakon čega je srbijanska delegacija demonstrativno napustila panel u Antaliji.
„Ne moramo se voljeti da bi bili dobre komšije. Je li to tačno? Ja ne mogu lagati, mi ne možemo lagati i očekivati povjerenje. Ne volimo jedni druge više, nakon svega što se dogodilo u ratu u BiH – ja to zovem agresijom. Ako skrivate ratne zločince, ne možemo biti dobre komšije. Ako slavite ratne zločince i ratne zločine, ne možemo biti dobre komšije“, rekao je, između ostalog, Konaković, čiji je nimalo diplomatski govor u Antaliji naišao na iskreno odobravanje mnogih građana BiH, uključujući i one koji obično nisu naklonjeni ministrovim potezima.
Za razliku od Konakovićevog govora u Antaliji koji je odjeknuo u regionu, manje-više nezapaženo su u domaćim i regionalnim medijima prošle izjave o ustavnom preustroju Bosne i Hercegovine koje posljednjih dana zagovara Vesna Pusić, bivša predsjednica Hrvatske narodne stranke (HNS) i nekadašnja ministrica vanjskih i evropskih poslova u vladi Zorana Milanovića. Govoreći o mogućnosti formiranja trećeg entiteta, Pusić je ocijenila da „sva rješenja koja bi mogla doprinijeti napretku u BiH treba staviti na stol i o njima razgovarati“, a zatim je iznijela stav da Bosna i Hercegovina ne treba imati dva ili tri, nego čak pet entiteta.
„Tri koja bi prepoznali ovu situaciju i podjelu na etničke grupe, i dva koji bi bili miješani i neka vrsta zaloga budućnosti Bosne i Hercegovine jer se negdje sa mrtve točke treba maknuti”, kazala je Vesna Pusić u podcastu “Actualitice”.
Njeno rješenje za “hrvatsko pitanje”, koje se ogleda u podjeli BiH na tri etnički čista i dva, kako kaže, “miješana” entiteta, možda zvuči malčice fašistički, ali ruku na srce, nije novost – zagovarala ga je još u vrijeme dok je bila na visokim političkim funkcijama, upakovano u “dobrosusjedske sugestije” za buduće uređenje naše države.
ČOVIĆEVI BOŠNJAČKI INTELEKTUALCI
Istovremeno dok Vesna Pusić u javnosti reciklira svoje političke ideje, Dragan Čović se sastaje – što javno, što tajno – sa bošnjačkim političkim, intelektualnim i vjerskim prvacima i sa njima dogovara “redefiniranje Federacije” (šta god to značilo), te izmjene Izbornog zakona. Za sada sve sluti na to da u planiranom “redefiniranju” koje se priprema na minderima reisa Huseina Kavazovića i Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, uz instrukcije iz Zagreba te svesrdnu podršku Čovićevog saradnika i prijatelja Edhema Bičakčića, Bošnjaci neće dobro proći – no, ostaje da sačekamo da nam po ko zna koji put “konačno rješenje” bude isporučeno kao gotov čin, uz uobičajenu napomenu da je sve to “u najboljem interesu građana BiH”.
Čemu su nas naučile nemile scene sa foruma u Antaliji i od moćnih sila brižljivo nametnuti koncept “suživota i pomirenja” u protekle tri decenije? U najkraćem – da od pomirenja nema ništa, a i suživot nam je sve više upitan. Taj suživot u praksi često znači tolerisanje stalnih političkih nasrtaja i prijetnji iz Beograda i Zagreba, uz očekivanje da na takvo ponašanje politički vrh Bosne i Hercegovine – ili, da budemo precizniji, Bošnjaka i nekolicine preostalih multietnički i građanski orijentiranih političkih lidera i stranaka – odgovara odmjereno, zahvalno i u pomirljivom tonu. Ako je suživot samo održavanje krhke ravnoteže između deklarativne saradnje i kontinuiranih pritisaka iz komšijskih/susjednih centara moći na suverenitet i teritorijalni integritet BiH, možda je došlo vrijeme da konačno napustimo taj jalovi koncept i osmislimo neku novu, redizajniranu, inteligentniju, chat-GPT verziju budućeg zajedništva sa komšijama/susjedima?
Osnivači i novinari legendarnog splitskog tjednika Feral Tribune, Boris Dežulović i pokojni Predrag Lucić, prije skoro dvije decenije su u sklopu svog kabaretsko-satiričnog performansa „Melodije Bljeska i Oluje“ prepjevali poznatu sevdalinku “Stade se cvijeće Rosom kititi” (“rosa” je u ovoj interpretaciji general Hrvatske vojske Ante Roso, ratni načelnik Glavnog stožera HVO-a). A tekst je išao ovako:
Gledam ja Tuđmana i Aliju/Do jučer ustašu i baliju/Gledam ja, jedan drugog cjeluju/Vidim ja, abnormalno djeluju…
Vidim ja, dobro sam ga spušio/Vidim ja, nizašta sam rušio/Vidim ja da sam k.rcu svirio/Ratov’o da bi se pomirio…
