Ovih dana svjedočimo medijskim istupima navodno profesora ustavnog prava, posebno Milana Blagojevića, koji objašnjavaju proceduru usvajanja zakona i drugih propisa u zakonodavnom procesu u entitetu Republika Srpska (RS). Pitanje je naročito aktuelizirano nakon izbora Vlade RS 17.03.2026. godine kada je prema ovim “profesorima” prekršen Ustav RS te smatraju da je i ova Vlada RS neustavna.
U javnom prostoru sam vidio i neke reakcije kojima su ovakvi istupi demantovani i pošto sam smatrao da su ti demantiji vrlo jasni i argumentirani mislio sam da će to prestati, međutim nije. Delegat sam u Vijeću naroda i direktan učesnik u ovom procesu pa sam odlučio reagovati i zaštiti dignitet i kvalitet rada Kluba bošnjačkog naroda u Vijeću naroda i nas delegata lično. Poseban poticaj za ovu reakciju predstavlja izjava gospodina Blagojevića koji kaže da je u radu Vijeća naroda uspostavljena praksa a čija “suština je da se sastanu klubovi konstitutivnih naroda u Vijeću naroda, izdavane se i onda, kao u ovom slučaju, izjasne se da ne postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa kod izbora nove Vlade Republike Srpske”. Apsolutna je neistina da Klub bošnjačkog naroda “divani” u svom radu. To je ozbiljan Klub koji je stotinama puta pokretao mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, ali i mehanizam ocjene ustavnosti zakona ili drugih propisa i akata koje je usvajala Narodna skupština pred Ustavnim sudom BiH. Ovdje ćemo spomenuti samo pitanje Dana Republike Srpske, poljoprivrednog zemljišta, vode, smrtnu kaznu i mnogo drugih pitanja.
Na ovom mjestu je važno istaći sadržaj Amandmana LXXVII a koji je postao član 69. stav 2. Ustava RS i glasi: “Ustavotvornu i zakonodavnu vlast ostvaruje Narodna skupština. Zakonodavnu vlast će u Republici Srpskoj vršiti Narodna skupština i Vijeće naroda. Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću naroda.” Običnom čitaocu ove odredbe jasno je da samo zakoni i drugi propisi koje dostavi Narodna skupština Vijeću naroda a koje ovlašteni subjekti u Vijeću naroda smatraju da se odnose na vitalni nacionalni interes bit će razmatrani na plenarnoj sjednici Vijeća naroda. Jasno je da Vijeće naroda nije drugi zakonodavni organ u entitetu RS, a Ustavni sud BiH je zaključio da Vijeće naroda RS ima “suženu zakonodavnu nadležnost” (U-15/07, tačke 16. i 17.).
Ustav RS (član 70. Tačka a)) definira da “Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština će se dostaviti i razmatrati od strane Veća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes definisan u Amandmanu LXXVII.” Prema Ustavu RS, također član 70, obaveza predsjedavajućeg, potpredsjedavajući Vijeća naroda i klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda da ove odluke sagledaju u smislu njihovih sadržaja kojim se eventualno povređuje vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda. U kontekstu ustavnog postupka, izraz da Vijeće naroda „razmatra“ određeni zakon ne odnosi se isključivo na plenarne sjednice Vijeća naroda, već obuhvata i rad klubova konstitutivnih naroda, njihovo glasanje i eventualno pokretanje pitanja vitalnog interesa, što sve zajedno čini jedinstvenu proceduru razmatranja u okviru ovog tijela. Ovo “razmatranje” je jasno definirano Ustavom RS kako slijedi.
Situacija postaje jasnija ako se pogleda nastavak ustavne odredbe iz člana 70. Ustava RS. Ova odredba jasno definira koja su to pitanja koja predstavljaju vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda. Ono što Ustav RS, također, propisuje su i procedure kojima se utvrđuje da li se neki zakon ili drugi propis smatraju pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa. Ustav RS kao ovlaštene subjekte za proglašenjem nekog zakona ili drugog propisa pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa određuje više od jednog predsjednika ili potpredsjednika vijeća naroda (potpredsjednik i jedan od potpredsjednika ili dva potpredsjednika), samo jedan predsjedavajući ili potpredsjedavajući uz podršku dvotrećinske većine odgovarajućeg kluba, te sama dvotrećinska većina jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda.
Tačkom a) člana 70. Ustava RS propisano je da ukoliko više od jednog predsjednika ili potpredsjednika vijeća naroda (potpredsjednik i jedan od potpredsjednika ili dva potpredsjednika) proglasi neki zakon ili propis pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa isti će se obavezno razmatrati na sjednici Vijeća naroda.
Postupak razmatranja zakona u Vijeću naroda odvija se kroz strogo definisanu proceduru u kojoj predsjedavajući i potpredsjedavajući moraju odlučiti u roku od sedmice po primitku tih zakona, nakon čega klubovi naroda na plenarnoj sjednici Vijeća naroda glasaju, a zakon se smatra usvojenim ako ga podrži većina svakog kluba koji učestvuje u odlučivanju. Ukoliko se ne postigne saglasnost, aktivira se mehanizam usaglašavanja putem zajedničke komisije sastavljene na paritetnom principu, a ako ni ona ne uspije postići konsenzus, zakon se smatra neusvojenim i vraća se predlagaču, koji ga ne može ponovo podnijeti u istom tekstu.
Druga opcija propisana je tačkom b) člana 70. Ustava RS i odnosi se na situacije u kojima samo jedan predsjedavajući ili potpredsjedavajući uz podršku dvotrećinske većine odgovarajućeg kluba ili sama dvotrećinska većina jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda smatra da se zakon ili drugi propis odnose na vitalni nacionalni interes.
I u ovakvim situacijama Ustav RS propisuje jasnu proceduru. Kada se desi ovdje opisana situacija Vijeće naroda razmatra taj zakon ili drugi propis na plenarnoj sjednici i da bi se smatrao usvojenim potrebno je da većina svakog kluba zastupljenog u Vijeću naroda glasa za taj zakon, drugi propis ili akt. Ako se to ne desi, što je vjerovatno jer će barem klub koji je pokrenuo taj mehanizam biti protiv takvog akta onda se pokreće procedura koja se nastavlja usaglašavanja putem zajedničke komisije kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko zajednička komisija ne postigne saglasnost, pitanje se prosljeđuje Ustavnom sudu RS da donese konačnu odluku da li se predmetni zakon ili drugi propis odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda. Ukoliko Ustavni sud donese pozitivnu odluku o vitalnom nacionalnom interesu, taj zakon se smatra neusvojenim, te se dokument vraća predlagaču koji treba pokrenuti novu proceduru. U tom slučaju predlagač ne može ponovo dostaviti isti tekst zakona, propisa ili akta.
Kada ove ustavne odredbe svedemo na konkretnu situaciju izbora Vlade RS onda je potpuno jasno da je sve urađeno u skladu sa Ustavom RS i da apsolutno nije tačno da se i ovoga puta radi o neustavnoj Vladi.
Naime, Predsjednik entiteta RS gospodin Siniša Karan predložio Savu Minića za predsjednika Vlade RS. Prihvatajući ovaj prijedlog i prijedlog sastava Vlade koji je predložio kandidat za predsjednika Vlade RS Narodna skupština je obavila svoj dio prava i obaveza u ovom procesu, imenovala predsjednika i Vladu RS.
Kao što je ranije rečeno a prema članu 70. Tačka a) Ustava RS zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština se dostavljaju Vijeću naroda na razmatranje, što je sa odlukama o izboru Predsjednika i Vlade RS i učinjeno 18.03.2026. godine. Nadležni subjekti u Vijeću naroda razmatrali su ova akta i niko od predsjednika, potpredsjednika Vijeća naroda ili klubova konstitutivnih naroda, kao Ustavom ovlaštenih subjekata u vezi sa ovim odlukama nije smatrao da se radi o pitanju vitalnog nacionalnog interesa te nije ni moglo doći do plenarne sjednice Vijeća naroda kako bi se na njoj razmatrale ove odluke. Na ovaj način je procedura u Vijeću naroda okončana kako to Ustav RS i propisuje i nastavljena tako da je u konačnici došlo do objavljivanja ovih odluka u Službenom glasniku RS i njihovog stupanja na snagu.
Profesor Blagojević kao pitanje vitalnog interesa ističe sastava Vlade RS, naročito u pogledu obaveze da u istoj pet ministara bude iz reda Bošnjaka i to stvarno može biti pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Niko od ovlaštenih subjekata u Vijeću naroda ovo nije proglasio pitanjem kojim se ugrožava vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda.
Zašto to nije uradio Klub bošnjačkog naroda, a prije svega zašto ja ali ni drugi delegati nismo ušli u ovu proceduru jasno je iz sljedećih izlaganja. Analizirajući pristigli materijal na Vijeće naroda ali i dokumente koje su na raspolaganju imali poslanici u Narodnoj skupštini jasno je da je predloženo i izabrano pet ministara iz reda Bošnjaka. To su: ministar zdravlja i socijalne zaštite Alen Šeranić, ministar za evropske integracije i međunarodnu saradnju Zlatan Klokić, ministar trgovine i turizma Ned Puhovac, čije je pravo ime Nedžad, ministrica uprave i lokalne samouprave Senka Jujić, ministar za porodicu, omladinu i sport Irena Ignjatović. Kao i svi drugi kandidati na direktnim i kandidati na posrednim izborima i ovi ministri su svoje nacionalno izjašnjavanje obavili običnim izjašnjavanjem, bez ikakvog dokazivanja te činjenice a što je kandidat za predsjednika Vlade RS evidentirao u svom prijedlogu sastava Vlade i pročitao na sjednici Skupštine RS. Ova procedura se ne razlikuje niti od jedne druge slične.
Pitanje nezadovoljstva Bošnjaka povratnika i njihovih predstavnika u vlasti imenovanim ministrima iz reda Bošnjaka, nažalost ne može se osporiti nijednim propisanim mehanizmom. I ovdje treba istaći da se ne radi o ministrima koji će adekvatno predstavljati Bošnjake ali oni su se izjasnili kao Bošnjaci i na taj način zadovoljili ustavni uslov da iz kvote Bošnjaka budu imenovani u Vladu.
Na osnovu ustavnih odredbi i stvarnog toka postupka, potpuno je jasno da u ovom slučaju, u postupku imenovanja Vlade RS od 17.03.2026. godine, nije prekršen ijedan segment ustavne procedure. Uprkos pokušajima da se u javnosti stvori slika o neustavnosti, činjenice pokazuju da je proces tekao upravo onako kako Ustav RS propisuje, a sve suprotne tvrdnje ostaju na nivou političke konstrukcije bez pravnog temelja i mogu se tumačiti zlonamjernim unošenjem smutnje u javni prostor sa samo “profesorima” jasnim ciljem.
(autor je profesor Pravnog fakulteta u Tuzli i delegat u Vijeću naroda RS)
