Sjećam se februara 1992. Kuća nam je kraj puta, pa su po crvenoj fasadnoj cigli bili polijepljeni posteri: Za nezavisnu, Za suverenu, Za jedinstvenu, Za nedjeljivu... Mogla su biti tri ili četiri postera, više ne.
Sjećam se čak i oktobra 1991, punio sam pet godina. O tom sam sjećanju jednom zapisao: „Rat će. Odvratne nečešljane žvalje trepere na televizoru. Autostrada pakla. Narod neće opstati…”
Moja najdublja sjećanja na djetinjstvo su temeljno ratna: nervozno gledanje televizije, seoske straže, prve detonacije, prvi šehidi, hiljade izbjeglica, čahure, zolje, malo gladi, malo straha, nastava u prizemljima mejtefa, udžbenici sa stećcima na naslovnicama, pjevamo Mila, sura i žestoka... Dnevnik državne televizije, Mehmed Alagić na vrhu dunjaluka.
Između kurira Armije i dejtončadi
Ni po čemu specifično iskustvo, prije će generacijsko, kakvo u različitim rasponima i dubinama pripada mnogima od nas rođenim, otprilike, 1980-ih. Oni malo stariji (uglavnom najkasnije do ’83. godišta) stigli su biti pioniri, ali osnovno obrazovanje nisu dovršili u Jugoslaviji. Oni mlađi, godišta ’85. i dalje, obrazovanje su počeli u nezavisnoj državi, Republici Bosni i Hercegovini, u zajedničkoj federaciji Jugoslaviji su tek rođeni i upili prve dojmove o njenom burnom raspadanju.
Od generacije rođene krajem 1970-ih dijeli nas činjenica da nismo mogli biti ni kuriri, jer takvih je bilo podosta maloljetnih, otprilike godišta ‘77-’79. Uz to, oni su osnovno školovanje dovršili u Jugoslaviji.
Oni stariji, rođeni, ugrubo, do 1976. u mnogim su slučajevima bili, barem krajem rata, vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Od mlađih nas dijeli mogućnost sjećanja na rat. To su već oni rođeni pred sami rat ili tokom rata. Rahmetli Irham Čečo zvao ih je dejtončad. Na kraju rata imaju nekih četiri godine i mogli su ponijeti osnovna sjećanja. U kombinaciji matematike, kurirske službe, pionirskog staža, školovanja u SFRJ ili u RBiH, udžbenika sa stećcima na koricama, teoretske mogućnosti sjećanja na rat – smještamo se mi, bošnjački milenijalci, Djeca Republike Bosne i Hercegovine.
Trajna svijest o mogućnosti rata
Naše životno iskustvo – gledano u svjetlu globalnih generacijskih razdjelnica – jesu i videokasete i YouTube i Netflix, i audiokasete i CD pa YouTube i Spotify. Na videorekorderima gledali smo i Terminatora i Pod zastavom Muhammeda. Živjeli smo uz MTV, ali mnogi od nas pamte i InTakt Productions; ilahije, kaside i ratne pjesme koje danas kruže kao kulturno naslijeđe mi smo organski slušali, pamtili i pjevali. Maradona nam je već dalek, ali „pravi Ronaldo“, Zidane, Meho Kodro, Elvir Bolić, Sergej Barbarez… jesu junaci našeg djetinjstva i rane mladosti.
Naše životno iskustvo – gledano pod bosanskim nebom – napeto je, anksiozno, krizno. Za razliku od naših očeva, koji u mnogim slučajevima dočekuju svoje tridesete godine nakon punog života mira i relativnog blagostanja u Jugoslaviji, naši životi počinje u vanrednim okolnostima, u ratu. Potom smo u poratnom zanosu praćenom oskudicom; početak 21. stoljeća dočekujemo entuzijastično, ali već ide 11. septembar, zapadne sile se prestaju baviti našom državom, jača Rusija, poredak se počinje mijenjati; već od kraja 2010-ih rat je ponovo dio naše svijesti i jezika: koliko onaj prošli, toliko novi – kao strepnja, kao mogućnost, kao izvjesnost.
Sada smo već duboko ugazili u tridesete i četrdesete godine života, decenije se slažu; nedavno neko izračuna da i najmlađa djeca šehida i poginulih boraca već imaju najmanje tridesetak godina.
Nimalo posebno, ljudsko i civilizacijsko iskustvo
Naše životno iskustvo je utemeljeno u Republici, u borbi za slobodu, nezavisnost i dostojanstvo; u jednom ponosu koji jeste bio zasjenjen strahom, tugom i gubicima; u jednoj nadi koju je pratio polet i želja da gradimo svoju zemlju i svoje živote.
Ali naše anksiozno životno iskustvo, praćeno stalnim oblakom novog rata, zapravo je obično ljudsko iskustvo, od početaka civilizacije utemeljene na pismu i religijama poteklim iz Plodnog polumjeseca. Nekoliko desetljeća zapadnoevropskog blagostanja prevarilo nas je, pa smo počeli vjerovati da je život na ovom svijetu niz rahatluka, igre, zabave, blagostanja, individualne sreće, ličnog razvoja, personalnih ciljeva, tjelesnog i duhovnog samousavršavanja.
Ta konzumeristička teologija se nakon Arapskog proljeća, Sirije, Ukrajine, Gaze i – evo sada Irana – te svih društvenih, idejnih i ekonomskim promjena koje teku otkriva kao laž ali i kao upozorenje: ni pojedinci ni društva ne žive na otocima, niti na arhipelazima, dijelovi smo porodica, komšiluka, gradova i sela, država, regija, saveza, kontinenata i svijeta. Učiniti možemo malo, a mnogo nas pogađa i određuje.
Ali, u ovoj generaciji – moj je osjećaj, jer ovaj tekst i nije drugo nego emotivna ispovijest – živi jedan realan pogled na svijet, jedno organski usađeno uvjerenje da nema države bez borbe, hljeba bez motike i berićeta bez pokreta.
Stasali i formirani između Sinova Republika i dejtončadi, ulazimo u godine kada je primjereno i poželjno da preuzimamo svaku odgovornost koja je pred nama, da gledamo dalje od svog nosa, šire od svog domaćinstva, radnog mjesta ili firme. Jer čovjeku i narodu pripada ono za šta se bori i ono šta sačuva: to smo naučili u rađanju i ranim godinama Republike, s kojom smo rasli i oblikovali se.
Ovaj Dan nezavisnosti, zato, čestitam prvenstvo nama, bošnjačkim milenijalcima i milenijalkama, Djeci Republike Bosne i Hercegovine.
Odgovor.ba
