Prvo je Jasmila Žbanić dramatično objavila da kreće u akciju prikupljanja privatnih donacija za snimanje nastavka filma o Aidi. Pošto bh. vlasti nisu osigurale dio novca, Žbanić je pojasnila da je njen projekat u opasnosti da ostane i bez već osiguranih sredstava iz evropskih fondova.
Dva dana kasnije, direktor MESS-a Nihad Kreševljaković je obznanio da je budžet ovog festivala, u programskim stavkama, smanjen za više od 100.000 maraka.
Zatim je Gorčin Dizdar, predstavnik Festivala kulture Slovo Gorčina, objavio da mu je službenica u Ministarstvu kulture i sporta KS pojasnila da Kanton trenutno nema novca da izvrši obaveze, po osnovu ugovora koje je sa korisnicima iz sektora kulture potpisao tokom ove godine.
Kruna svega je saopćenje koje je Udruženje rediteljica i reditelja u BiH objavilo danas, a u kojem se kaže da će 2025. godina ostati “upisana kao najgora godina u istoriji bh. kinematografije”, jer federalne vlasti tokom cijele godine nisu uložile ni jednu marku u filmsku produkciju.
Sve se ovo desilo u samo sedam dana.
Kritika u infinitivu
Nisam obožavatelj Jasmile Žbanić. Ali ovdje se ne radi o tome. Naše vlasti nisu njoj uskratile novac kako bi ga dale nekom drugom, kvalitetnijem režiseru, koji, recimo, dosad nije dobijao državnu pomoć. Ovdje se radi o tome da više niko ne dobiva nikakvu podršku države i, kako ističe Žbanić, uopće se više ne snimaju filmovi. To nije nikakva reforma, već uništavanje kulture.
Nisam obožavatelj ni bivšeg direktora MESS-a i sadašnjeg direktora Narodnog pozorišta Dine Mustafića. Ali je u pravu kada kaže da “smanjiti MESS-u [budžet] preko 100.000 KM znači rezati internacionalnu umjetnost, slobodu i kritičku misao”. Sporno je jedino to što Mustafić govori u infinitivima (“smanjiti…rezati…”), kao da nije bitno ko je subjekt radnje – ko smanjuje, odnosno ko reže novca za pozorište.
Treći slučaj, na koji je pažnju skrenuo Gorčin Dizdar, jeste najporazniji. Dok predsjednik vladajućeg NiP-a Elmedin Konaković voli isticati finansijsku superiornost Kantona Sarajevo u odnosu na Republiku Srpsku, činjenica da isti taj Kanton nema novca da izvrši ugovorne obaveze prema korisnicima iz polja kulture ilustrira bit problema: novca ima, ali Vlada KS tako loše upravlja njime da kao da ga i nema.
Na koncu, čak i agit-prop SDP-a kojim rukovodi član uprave TVSA Enver Kazaz priznaje da je SDP-ov ministar kulture KS Kenan Magoda kosmički promašaj.
Podršku Schmidtu
Ironija situacije je da su u vezi sa kulturnom politikom Trojke zdvojni intelektulaci, poput Žbanić i Mustafića, koji su sudjelovali u njenom dolasku na vlast.
Prethodna Vlada Federacije, na čijem je čelu bio Fadil Novalić, podržala je film “Quo vadis, Aida?” sa 800.000 marka. Ko je ugasio žeđ, okreće brzo leđa vrelu. Tako je i Žbanić, predstavljajući taj film u intervjuu za New York Times, naglasila da je, u političkom smislu, protiv SDA.
Koji mjesec kasnije, uoči izbora, poručila kako neće glasati ni za Željka Komšića, jer je “glas za njega – glas za krizu”. Poruka građanima je bila jasna: podržite Trojku kao alternativu.
Nakon što je u oktobru 2022, na dan izbora, visoki predstavnik Christian Schmidt intervenisao u Ustav Federacije, s ciljem da osnaži poziciju hrvatskih predstavnika u vlasti, prvi javni događaj na kojem se pojavio bila je specijalna projekacija dokumentarnog filma Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.
Ugostivši Schmidta na tom eventu i fotografišući se s njime, Žbanić mu je pružila bitnu podršku u odsudnom trenutku: sjetimo se koliko je visoki predstavnik bio omražen u tom trenutnu u našoj javnosti.
Tri godine nakon tog događaja, kojim je započet proces dolaska Trojke na vlast, Jasmila Žbanić ocjenjuje kako stanje u kinematografiji nikad nije bilo gore, kako je nesposobna vlast blokirala rad Fondacije za kinematografiju, itd.
Ne bi sjala ovako jako, ova naša filmska avlija…
Žbanić nije jedina s kojom se situacija poigrala. Sam osnivač Naše stranke Danis Tanović je, u ljeto 2024, u okviru jedne diskusije tokom Sarajevo Film Festivala, oštro kritikovao vlast Trojke.
“Bh. kinematografija”, kazao je, “već dugo vremena postoji zahvaljujući nekim entuzijastima koji se bore da se sve to dešava. I vladajuće stranke, koje su 30 godina vladale, nisu se potrudile da se nešto desi i onda naprave taj BH Content Lab, koji je zaista bio sjajan, nevjerovatan. Desile su se neke divne stvari, neki dobri filmovi, neke dobre serije. I prvo što se desi, kada dođe neka sljedeća vlast jeste da ukine to. Ja to zaista ne razumijem.”
Tanović je, vidljivo ogorčen i ljut, zaprijetio: ”Lijepa stvar je da su svakih nekoliko godina izbori. Ljudi koji vas razočaraju, vi se izjasnite da su vas razočarali, kažete im hvala.”
Sarkastičnu opasku voditeljice (Ines Mrenice) da je najbolje da se vrate “naši” (SDA), Tanović je sugestivno izignorisao i nastavio sa tiradom protiv dojučerašnjih istomišljenika.
Mogao bih se složiti s Tanovićem da je, u Novalićevo vrijeme, situacija bila bolja, ali ne bih se mogao složiti da je bila dobra. Ne bih mogao, kao Tanović, govoriti o hiljadu lijepih stvari u kinematografiji, ignorišući one loše. Naime, nikad nisam mogao razumjeti kako država jednom režiseru može dati 800.000 maraka, dok je potpuno nezamislivo da jednu književnom autoru ili historičaru da 10-20 hiljada za knjigu. Zar je film toliko bitniji?
Ilustracije radi, BH Telecom nikad nije izdvojio ni marku za organizaciju npr. History festa, a za vrijeme prošle uprave isti taj BH Telecom je najavio da planira izdvojiti ukupno 27 miliona maraka za snimanje filmova i serija! Nikada nije bilo sporno da “film košta”, ali situacija, u kojoj filmadžije dobivaju sav novac, a drugi sektori ništa ili gotovo ništa ne može biti dobra, ma šta Danis Tanović mislio i govorio.
Bh. filmska laž
Uz navedeno, valja naglasiti da je našoj filmskoj zajednici već odavno potrebna demokratizacija, jer već decenijama jedan te isti krug ljudi (Tanović, Mustafić, Žbanić, Pjer Žalica, itd.) upravlja svime, a odsustvo kritičkog dijaloga dovelo je do radikalnog pada kvaliteta naših filmova. O tome je još prije pet godina, u vrijeme kada su se “dešavale neke divne stvari” (Danis T.), pisao Senad Avdić u tekstu Bh. filmska laž ili zašto Žalicina Baba nije umrla niti se zna kada će, podcrtavajući da više nikakva kritika nije dobrodošla u “ovdašnjoj kulturi dogoverene beskonfliktnosti, oktroirane apologetike i izniveliranih, a nepostojećih umjetničkih standarda”.
Nekog ko nije o tome razmišljao može začuditi to da je u zloglasnoj bh. politici zapravo mnogo više slobodne, kritičke debate, nego u kulturi; i da je naša politička scena u znaku pluralizma, dok je kulturna zajednica, naročito filmadžijski dio, u znaku jednoumlja, (auto)cenzure, nepotizma, itd.
Umjesto da otvori prostor za demokratizaciju kulture, te da napravi pravedniju i transparentniju distribuciju novca namijenjenog za kulturu, nova vlast je napravila stanje još gorim. Nesrazmjer između novca, koji ide za književnost, historiografiju, itd, s jedne, i film, s druge strane, uklonila je tako što je i filmadžijama srezala budžet, pa sve sektore kulture drži na hljebu i vodi. Tako smo, od anti-elitističkog slogana “kultura ne ulice”, nakon tri godine vladavine “kulturnjaka” iz Naše stranke i partnera, došli do toga da je kultura na ulici, na prosjačkom štapu, lišena digniteta i produktivnosti.
