Promjena na čelu Republike srpske, nakon što je Milorad Dodik “predao” mjesto Siniši Karanu, nije donijela nikakvu suštinsku promjenu u stanju Bosne i Hercegovine. Teška politička i institucionalna situacija ostaje ista ni pedlja dalje od onoga što smo imali prije.
Važnu poruku je Dodik sam potencirao u pregledu nedjelje na svom X nalogu, kada je napisao da je narod još jednom pokazao kome vjeruje kad je najteže:
“Kome daje povjerenje da idemo dalje, mirno i dostojanstveno.”
Poruka koja odjekuje. Teško je probaviti sav fašistički folklor koji je Dodik demonstrirao tokom predizborne kampanje, u kojem je još jednom potvrdio da je osvjedočeni mrzitelj Bošnjaka, odnosno, kako on provokativno pojednostavljuje, muslimana, čime jedan narod svodi na vjersku skupinu. I sve bajke o velikom broju glasova Blanuše i priče o krađama SNSD-a nisu neka utjeha.
U isto vrijeme, Trojka (SDP, Naša stranka i NiP) opterećena aferama i unutarstranačkim previranjima, uporno zanemaruje činjenicu da nisu uspjeli izbaciti SNSD iz vlasti, čime dodatno osnažuju status quo. Neupaljeni bageri dodatno su zakomplicirali ioanko tešku situaciju.
Umjesto da adresiraju ključne probleme i traže stvarna rješenja, prečesto se upoređuju sa SDA, DF i SBIH, pokušavajući relativizirati vlastite neuspjehe.
Sada se predstavljaju kao opozicija unutar vlasti, čudna i gotovo luđačka situacija. Tako je to i sam Elmedin Konaković izrazio, tvrdeći da oni nisu oponenti ni SDA-u, nego sistemu koji su oni stvorili. A, eto, tri godine kasnije, taj sistem i dalje ostaje nepromijenjen.
Istovremeno, Dragan Čović ostaje “fiks” za sve, centralna tačka oko koje se i dalje vrte politički kalkulanti, dok građani gledaju kako politički akteri troše energiju na međusobne obračune, umjesto da se fokusiraju na stvarne reforme.
U praksi, promjena u vrhu Rs-a nije ništa promijenila. BiH i dalje zapinje u začaranom krugu inertnosti, dok politička elita uporno bira komparacije i politiku straha umjesto konkretnih rješenja, kojih nema ni na vidiku.
NAP (Patria)
