Nakon hapšenja “grupe muslimanskih nacionalista”, 6. aprila 1983. predsjednik državne Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Milan Vučićević ugostio je tadašnjeg reisul-ulemu Naima Hadžiabdića i predsjednika Starješinstva Islamske vjerske zajednice Ahmeda Smajlovića.
Po zabilješci, sačuvanoj u Arhivu BiH u fondu KVP, pod brojem 055-57/83 – a koju citira Dženita Sarač-Rujanac u knjizi Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990 – Vučićević je obavijestio rukovodioce IZ-a da je “uhapšena organizirana grupa koja je djelovala sa mladomuslimanskih pozicija u sprezi sa inozemnim faktorom”, itd.
U bilješci se navodi da je Smajlovićevo uključivanje u razgovor bilo “bez argumenata i uvijek sa uobičajenim verbalnim i površnim primjerima pri čemu je nastojao da mnoge stvari brani i ublaži”. Dakle, vlastima se nije svidjelo što se Smajlović zauzima za progonjene.
Reis Hadžiabdić je postupio drugačije, tj. onako kako su vlasti očekivale. Odmah je istaknuo da nije došao nekoga brani, te da “onima koji su se ogriješili o zakon treba suditi”. Za razliku od Smajlovića, reis nije pokazao želju da posjeti uhapšene, među kojima je bilo i imama. “Ja znam”, kazao je, “da društvo ima pravilan odnos prema vjerskim zajednicama, ali i vjerske zajednice moraju raditi u okvirima koje je zakon dao.”
Koliko navedena bilješka ide u prilog Ahmedu Smajloviću, toliko ne ide tadašnjem reisu Hadžiabdiću, koji se, u navedenom slučaju, pokazao kao čovjek bez boje i mirisa, spreman da se povinuje bilo kojem nalogu vlasti.
Više od četiri decenije kasnije, neki zvaničnici u našoj vlasti bi najradije da na mjestu reisa imaju nekog poput Hadžiabdića. O tome zorno svjedoči napad bulumente ministara i stranačkih činovnika na reisul-ulemu Huseina Kavazovića, nakon njegove izjave na otvaranju obnovljene Sviračke džamije u Gradačcu.
Čudnovata stvarnost
Podsjetimo, Kavazović je, u Gradačcu, kazao: “Na ovim stolicama ovdje trebao je biti jedan čovjek. Nema ga. Naš sin odavde. Borio se sa nama. Branio ovaj grad i ovu zemlju. Nema ga danas ovdje. Fadil Novalić. To mi u Gradačcu nećemo zaboraviti. Znamo, znamo sve, znamo poimenice sve.”
Nakon toga se oglasio predsjednik vladajuće stranke Narod i pravda (NiP) i ministar vanjskih poslova poručivši: “Reis-efendija Kavazoviću, Fadil Novalić je presuđeni kriminalac i mnogo je više onih koji ga pravim imenom zovu.”
Da li je mnogo više onih koji Novalića zovu kriminalcem, ili onih koji smatraju da je nevin, vidjet ćemo iduće godine u ovo doba.
Moj dojam je da je svakom iole politički pismenom jasno da je presuda Novaliću iznuđena pod pritiskom bivšeg američkog ambasadora, a u svrhu promjene vlasti. Ali, eto, vidjet ćemo na idućim općim izborima šta kaže narod.
Što se tiče pravne dimenzije, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH već je ukinulo osuđujuću presudu Fikretu Hodžiću, čime je u temelju potkopan narativ koji je pratio prvobitnu presudu u slučaju Respiratori, a koji Konaković ponavlja ovih dana kao da te drugostepene presude nije ni bilo.
Koliko je presuda Novaliću bila u skladu sa zakonom, posljednju riječ će, u pravnom pogledu, dati Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Ali ni to neće biti konačna ocjena. Konačnu ocjenu će dati historija.
Žrtve Sarajevskog procesa ili afere Agrokomerc nisu imali mogućnost da se brane pred evropskim sudovima. Odluke institucija SR BiH su ostale pravosnažne u tim slučajevima. Ali niko ozbiljan više u njih ne vjeruje. Niko, osim nekolicine fanatika, koji i dalje tvrde – što ne znači i da vjeruju – da su optuženi u Sarajevskom procesu zaista bili krivi, te da je afera Agrokomerc pokrenuta zaista zbog poslovanja te firme.
Kada je početkom 1990. novinarka Oslobođenja Nagorka Idrizović uvjeravala svoju publiku da je Sarajevski proces bio pravno besprijekoran, pri čemu se oslanjala na presudu, jedan od osuđenih, Salih Behmen, kazao je da će odgovoriti iznoseći nekoliko činjenica kako bi se vidjelo “da je stvarnost čudnovatija od novinskih tekstova koji se pišu u odbranu vladajuće nomenklature”.
Tako je i s “aferom” Respiratori: stvarnost je čudnovatija od tvrdnji ministara i režimskih medija. U političkom smislu – a ovo jeste politički proces par excellence – ključna stvar će biti šta će većina ljudi misliti o presudi Novaliću, nakon što se vlast promijeni još nekoliko puta. Tako je uvijek bilo. Tako će uvijek biti.
Logičke anomalije
Za razliku od Konakovića, koji nije osporio pravo reisu Kavazoviću da komentariše presudu, već je samo izrazio neslaganje sa sadržajem njegovom komentara, iz SDP-a i Naše stranke su postupili mnogo rigidnije, napadajući reisa što se uopće usudio da govori o presudi.
Tako potpredsjednik Federacije Igor Stojanović piše: “Dovoditi u pitanje pravosnažne presude Suda BiH samo onda kad nam ne odgovaraju – znači direktno rušiti institucije države i davati vjetar u leđa svima koji veličaju ratne zločince koje je taj isti Sud osudio i poslao na robiju.”
Eto sada reis Kavazović, bivši logoraš, podržava i ratne zločince. Takav zaključak je mogao izvući samo potpredsjednik Federacije, čiji su intelektualni kapaciteti, evidentno, skromni.
Po Stojanovićevoj logici, dovoditi u pitanje jednu presudu znači dovoditi u pitanje sve presude. Da li je to Kavazović rekao? Nije. Taj zaključak je izveo Stojanović, a onda je za njim i mediji naklonjeni vlastima, koji podsjećaju reisul-ulemu da je sud “državna institucija”, itd.
A koliko je bedasta ta logika vidi se, ako uzmemo u obzir, recimo, slučaj Memić. Da li je javnost propitivanjem odluka sudskih institucija u tom slučaju izvršila “napad na institucije”? Naravno da nije. Da li je odluke institucija, u tom slučaju, trebalo propitivati? Naravno da jeste.
Sam Stojanović je, povodom slučaja Memić, kazao: “Ovaj slučaj razotkrio je brojne anomalije u sistemu gdje pojedini centri moći kontrolišu institucije, u kojem svi nisu jednaki pred zakonom i u kojem pravda, iako bi trebala biti slijepa, u ovom slučaju nije.”
Šta je drugo Kavazović kazao nego upravo isto ovo da, u jednom konkretnom slučaju, po njegovom mišljenju, sistem nije bio pravedan.
Prema tome, Kavazović nije kontradiktoran, kao što mu Stojanović imputira. Kontradiktoran je sam potpredsjednik Federacije, koji povodom slučaja Memić tvrdi da su u sistemu prisutne mnoge anomalije, dok povodom slučaja Novalić polazi od pretpostavke da sistem besprijekorno funkcioniše.
Ovdje se, jednostavno, radi o tome da Stojanović daje sebi za pravo da radi ono što Kavazoviću zabranjuje (da kritikuje sud u vezi s pojedinim slučajem). Ima li gore vlasti od one koja sebi daje za pravo ono što građanima zabranjuje?
Stojanović, Konaković i čitava bulumenta drugih zvaničnika, i njihovih koljenopriklona, koji brane presudu Novaliću samo zato što su se pomoću nje dokopali vlasti, najviše bi voljeli da javnost ne razmatra njihovu argumentaciju sa stanovišta logike. Njihova idealna situacija jeste da mediji pišu onako kako im vlast kaže, a da reisul-ulemu, s vremena na vrijeme, mogu pozvati na raport kako bi im kazao da su u pravu, “da onima koji su se ogriješili o zakon treba suditi“, itd. Ako politika ima smisla, onda je u borbi protiv ostvarenja takvog ideala.
(kolumna je objavljena na portalu odgovor.ba)
