Ključni hronični problem Bosne i Hercegovine je ne miješanje, nego nekad totalna a nekad manje otvorena destrukcija u izvedbi dva ključna susjeda, destrukcija čija je sprovedba ustavno zajamčena konceptom konstitutivnih naroda.
Ključni akutni – ili da to kažemo sarkastično: goreći tekući – problem Bosne i Hercegovine je to što se ova država od 1992. naovamo nalazi u permanentnom vanrednom stanju – što znači da je rečeno akutno opravdano tretirati kao hronično.
Najnoviji upečatljiv dokaz toj tezi objavila je Istraga.ba
Ukratko: iz političkih razloga Schmidt onemogućava sprovedbu pravnih posljedica pravnih odluka. Isti čovjek je, da bi zaštitio interes HDZ-a, suspendovao Ustav BiH, dakle uveo vanredno stanje.
Po Carlu Schmittu, vjerovatno najvećem (i najzloglasnijem) teoretičaru prava XX vijeka, istinski suveren, istinski vladar, onaj je ko ima moć da uvede vanredno stanje. Dakle onaj ko (dakako, formalno, u ime zaštite zakona i ustava) ima pravo da suspenduje zakone i ustav.
Dakle, oko toga ko je istinski vladar BiH ne može biti spora. Kao što ne može biti spora da zbog te činjenice BiH nije suverena država.
Mnogo je tu paradoksa, no mi bismo o sljedećem. Bosna i Hercegovina je navodno na nekakvom putu EU integracija. Da bi se postalo članicom EU, osnovni uslov je vladavina prava. Ali vanredno stanje je direktno suprotstavljeno vladavini prava – prosto zato što ono pravo suspenduje. BiH, dok je u vanrednom stanju, koje je petrificirano Dejtonskim ustavom, nema niti najmanju šansu da postane pravna država.
Vanredno stanje se, navodno, uvodi da bi se zaveo red. No vanredno stanje, umjesto da zaštiti demokratiju, često zna biti konačni, fatalni udarac toj demokratiji.
Tako je bilo u Srbiji. Nakon ubistva premijera Đinđića, uvedeno je vanredno stanje i sprovedena akcija „Sablja“. Šta danas imamo u Srbiji – konsolidovanu demokratiju? Ne, naravno, nego Vučićevu despotiju.
Još radikalniji primjer je onaj njemački. Kako u „Vanrednom stanju“ piše Agamben, sam Schmitt je još 1925. primijetio da „nijedan ustav na svijetu nije kao Vajmarski tako lako legalizovao državni udar“ (Schmitt, šta reći, nije znao za Dejton). Agamben dodaje:
„Vlade Republike, počevši od Brüningove, kontinuirano su… posezale za članom 48, proglašavajući vanredno stanje i donoseći hitne dekrete više od 250 puta… Poznato je da je Vajmarska republika posljednjih godina bila neprestano u vanrednom stanju; manje je očita konstatacija da Hitler vjerovatno ne bi mogao doći na vlast da zemlja već gotovo tri godine nije bila pod režimom predsjedničke diktature i da je parlament bio u funkciji“.
Neprekidno vanredno stanje je, dakle, na koncu izbrisalo Vajmarsku republiku i na vlast dovelo Hitlera.
Da: vanredno stanje se donosi kao lijek, no često djeluje kao otrov.
Ne: usporedba BiH i Vajmarske Njemačke nipošto nije pretjerana. Dodik je na vlast doveden upotrebom mehanizama vanrednog stanja. Krajnji rezultat toga je, mnogo godina kasnije, najveća pravno-politička poslijeratna kriza u Bosni i Hercegovini, praćena gotovo pa neobuzdanom fašizacijom i istorijskom relativizacijom/revizionizmom u Republici Srpskoj, pritom posve normalizovanom.
Dodik odlazi onako kako je i došao: ne voljom građana nego voljom istinskih vladara Bosne i Hercegovine. Nema dvojbe da on nije bio rješenje – naprotiv, bio je agent propasti koji je svaki problem učinio još očitijim i gorim.
On niti je u zatvoru, niti mu je onemogućeno političko djelovanje. To znači samo jedno: da odluke države Bosne i Hercegovine nisu sprovedene. Sprovedeno je samo jedno: suverena volja istinskog nam suverena.
