Prije nekoliko dana objavljeno je istraživanje Evropske komisije po kojem većina stanovnika Evropske unije (EU) podržava proširenje. Ali mnogo važniji podatak je da se natpolovična većina građana Francuske i Njemačke protivi proširenju, pa samim time i ulasku Bosne i Hercegovine u EU.
Francuska i Njemačka su najmoćnije države EU. Ako je natpolovična većina u obje takvoga raspoloženje, onda bi za naš evropski put važi ono narodno – mrka kapa.
Na navedeni trend je već ukazao Adi Ćerimagić, vjerovatno naš najbolji poznavalac njemačkih političkih prilika. On je u februaru ove godine, iznoseći neke od detalja sa svog susreta sa njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom, kazao da – ne desi li se neka dramatična promjena – “ne treba očekivati ubrzano značajne promjene u pristupu Berlina prema proširenju”. Dakle, status quo kao i dosad.
Problem je što se dramatična promjena (The Black Swan), koja bi trebala promijeniti raspoloženje, već desila. Naime, rat u Ukrajini. Sjećam se kad je u oktobru 2023. britanski The Economist pisao da je Francuska, pod dojmom Putinove agresije na Ukrajinu, od najvećeg protivnika proširenja “neočekivano postala šampion proširenja”.
To je, dakle, bilo prije dvije godine. Danas Francuska, nakon što joj pala Bayrouova vlada i kada ulazi u novu političku krizu, zasigurno više nije šampion proširenja. Rat u Ukrajini jeste privremeno stvorio osjećaj potrebe za dodatnom integracijom Evrope. Ali taj osjećaj je, u četvrtoj godini rata, poprilično izblijedio. Možda dođe do nekog novog obrata, ali ne možemo sa sigurnošću računati na njega.
Kad uzmemo sve navedeno u obzir, dolazimo do gorkih zaključaka. Čak i kada bi kojim čudom, naše vlasti, napravile stvarni reformski napredak – a ne onaj prividni, o kojem smo mogli čitati na fejsbuk-stranici Naše stranke – pitanje je koliko bi to imalo značaja, sve dok francuska i njemačka javnost ne žele proširenje.
E, sad dolazimo do najvažnijeg momenta u cijeloj priči.
U sinoćnjem izdanju Istrage sedmice, objavljena je Sky prepiska u kojoj se veli da je Zdravko Cvjetinović, službenik Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) – dakle, jedne od ključnih državnih institucija u kontekstu evropskog puta – pomagao u postupku prijevremenog puštanja Siniše Petrića Zenice, bivšeg pripadnika Zemunskog klana na slobodu, koji je osuđen u EU (Španiji), a u BiH je izdržavao kaznu.
U prepisci se navodi da je službenik UIO, kojeg zovu “Carinik”, tražio pare za tu uslugu. Dalje se veli da je u procesu sudjelovao i doskorašnji je službenik u Ministarstvu pravde BiH Nikola Sladoje. “To su završili Zdravkovi ljudi iz Suda i Sladojevi isto”, kaže jedan od Petrićevih saradnika u Sky porukama iz 2020.
Ranije je Istraga objavila da su ministar pravde u (neustavnoj) Vladi RS Goran Selak i predsjednica Vrhovnog suda RS odobrili Petrićevo prijevremeno puštanje na slobodu. Kako je Avdo Avdić sinoć podcrtao na televiziji, indikativno je da je “procedura za oslobađanje Zenice pokrenuta kad je imenovan aktuelni saziv Vlade RS-a”.
Vratimo se sada spomenutom istraživanju Direkcije za proširenje Evropske komisije. Tu se navodi da je jedan od glavnih razloga koje su evropski građani, uključujući njemačke i francuske, naveli za svoje protivljenje članstvu BiH upravo – organizovani kriminal.
Ovo negativno raspoloženje prema našem evropskom putu može samo podebljati uloga Vlade i vrhovnog suda RS-a, službenika UIO i Ministarstva pravde BiH u prijevremenom puštanju Petrića. Ako gledamo širu sliku, isti dojam stvara i sumnja u finansijske veze jedne od stranaka vladajuće Trojke sa kartelom Dino i Tito, koju je oznaničilo Tužilaštvo BiH, pokrenuvši istragu o tome.
Svemu treba pridodati i slučaj bivšeg ministra sigurnosti, kojem se sudi za zloupotrebu položaja i korupciju, a objavljene su fotografije koje dokazuju njegove izravne kontakte s bivšim vođom Zemunskog klana. Ne treba zaboraviti ni ulogu aktuelnog ministra saobraćaja BiH i predsjednika jedne od stranaka Trojke u aferi Bjelašnica.
Naravno i u članicama EU ima organizovanog kriminala. Ali kada se objave detalji o saradnji između službenika institucija i kriminalnih grupa, ili o druženju ministara s vođama tih grupa, onda to stvara političke posljedice za vladu u cjelini. U BiH to nije slučaj. Mnogo je razloga, ali i izgovora.
Danas, recimo, neće biti hitne sjednice Vijeća ministara na kojoj bi se tražila odgovornost sadašnjih i bivših službenika UIO i Ministarstvu pravde BiH, odnosno pozvalo pravosuđe da procesuira ovaj slučaj. Vlada ne šalje ljude u zatvor, ali šalje političke poruke i ohrabruje – ili ne ohrabruje – pravosuđe da energično postupa u ovakvim slučajevima. Naravno, ako bi Trojkini ministri zatražili sjednicu, ili se jednostavno oglasili s pozivom pravosuđu da istraži ovaj slučaj, uzvratit će ministri iz SNSD-a, zahtijevajući da pravosuđe ubrza istragu u slučaju Dino i Tito, ili u slučaju Forto, odnosno Bjelašnica. I tako ukrug.
S jedne strane, dio problema je što državna vlada odlučuje konsenzusom, pa šta god pokrene Trojka, SNSD će spriječiti. S druge strane, dio problema je što ničije maslo nije za ramazana, odnono što je i Trojka izgubila kredibilitet na ovoj temi.
Od ljeta 2021. pa do ljeta 2022. sarajevska Trojka je utvrdila svoj dominantni narativ, čija su glavna obilježja: obećanje ubrzanog evropskog puta i borba protiv kriminala i korupcije.
S obzirom da je rat u Ukrajini, koji je upravo tada počinjao, razdrmao Evropu, moglo se učiniti da bi zaista moglo doći do ubrzanog napretka BiH ka članstvu u EU. Tri godine kasnije to se, kako zbog ukupne međunarodne situacije, tako i zbog internih blokada u BiH, pokazalo kao iluzija, kao što su skeptici otpočetka tvrdili.
Što se tiče borbe protiv kriminala i korupcije, kao drugog značajnog obilježja narativa Trojke, ovaj mandat Vijeća ministara će se pamtiti po vezama vlasti s klanovima, kartelima, građevinskom mafijom, kupovine zgrade UIO od Dodikovog kuma, itd.
S obzirom da se narativ ovog saziva državne vlasti odavno raspao, te da ciljevi koje je na početku mandata postavila koalicija Trojka-SNSD-HDZ – najprije zbog gubitka kredibiliteta – ne izgledaju dostižno, bh. društvo se trenutno nalazi u stanju teške dezorijentacije.
Do narednih općih izbora očekuje nas da ova dezorijentacija (i s njome stagnacija) bude sve teža. Toga je svjestan i Predrag Kojović iz Naše stranke, pa u odlasku Dodika pokušava vidjeti nadomjestak za prazninu izazvanu nedostizanjem ciljeva na EU putu.
“Smatram”, veli Kojović, “da je penzionisanje Dodika najvažniji politički događaj u BiH i da je možda u ovom trenutku važniji od našeg ubrzanog puta ka EU. Ako mi platimo političku cijenu za to i 2026. izgubimo vlast, kolegama će biti puno lakše da vode ovu zemlju bez Dodika. I ako je to cijena koju je neko trebao platiti da se ova zemlja oslobodi takvog čovjeka, ja sam je uvijek spreman platiti.”
Lijepo zvuči. Problem je samo u tome što se Kojović, kao ni Sarajevo u cjelini, ne pitaju o tome odlazi li Dodik ili ne. Plaćali-ne plaćali u Sarajevu cijenu, svejedno je. Na to da li će Dodik otići sa scene presudni utjecaj imaju stranci, prije svih Amerikanci, Britanci, Francuzi i Nijemci. Ako oni izvrše adekvatan pritisak, onda njegov odlazak i nije nemoguć, iako je još daleko od toga da je izvjestan.
Kojović je djelimično u pravu: jedino što destruktivne efekte narastajuće dezorijentacije u BiH može ublažiti jeste eventualni odlazak Dodika s političke scene, čime bi se otvorila stvarna nada, a ne ona fiktivna, koju je na početku ovog mandata, ulazeći s Dodikom u koaliciju, nudila Trojka. Ali Kojović i drugi lideri Trojke moraju prvo platiti cijenu za obmanu o “evropski orijentiranom SNSD-u”, a zatim za djela (Bjelašnica, Dino i Tito, Zenica, itd.) o kojima će konačnu riječ dati pravosuđe.
