Gradsko vijeće Mostara usvojilo je odluku kojom je, faktički, državi Bosni i Hercegovini oteto poljoprivredno zemljište u ovom kantonu, uprkos zabrani raspolaganja prema odluci OHR-a.
Ovo što su SDA i HDZ vijećnici uradili nije ništa drugo nego otvoreno urušavanje državnog suvereniteta i nastavak tihe podjele Bosne i Hercegovine.
Na terenu se već jasno vidi kako se zemlja razdvaja, srpska i hrvatska strana zaokružuju svoje teritorije, dok Bošnjacima ostaju tri “gruntovna geta” – srednja Bosna, Goražde i poluotvoreni prostor Krajine. To nije nikakva slučajnost, to je nastavak politike koja je u ratu išla topovima, a danas ide kroz odluke vijeća i zakone kantona.
Bošnjački vijećnici koji su digli ruku za ovo su svjesno radili protiv interesa države i vlastitog naroda. Njihova je glad za pozicijama i sitnim političkim koristima toliko velika da ne vide da time daju državnu teritoriju za budući treći entitet ili dio banovine Hrvatske. A rat se, podsjećam, vodio za teritoriju, ne za fotelje.
S druge strane, hrvatski vijećnici nisu ni pokušali sakriti da im je cilj kontrola nad prostorom. Očito su procijenili da je trenutak sazrio i da su dovoljno jaki da krenu u realizaciju planova. I jesu jaki, zahvaljujući upravo onima koji bi morali biti najtvrđi branitelji Bosne i Hercegovine, a to su bošnjački politički predstavnici.
Da ironija bude veća, gradonačelnik Mario Kordić je svjestan da bi OHR mogao reagovati, ali odluka je svejedno donesena.
“Bojim se da će i ovakva odluka, unatoč dobroj namjeri, izazvati negodovanja. Mi od donošenja te odluke upozoravamo da je ona štetna za grad zbog mogućnosti razvoja. Udruženja će to vjerojatno pokušati prikazati kao kriminalnu temu i ponovo vezati ruke i noge Gradu Mostaru. Intenzivno razgovaramo s OHR-om i obraćamo se svim razinama vlasti jer je šteta da poljoprivrednici ostanu bez mogućnosti razvoja”, poručit će Kordić nakon usvajanja odluke.
Dakle, svjesno se ide protiv države i njenog ustavnog poretka i šalje poruka: “Možemo što hoćemo”.
O ovakvim procesima pisali smo i nedavno, o slučaju Ivan Sedlo, na kojem je Vlada Kantona Sarajevo, prema dostupnim podacima, nelegalno pod koncesiju dala oko 150.000 metara kvadratnih državnog zemljišta. Dakle, isti obrazac: ono što pripada državi, predaje se pod privatne interese.
I sada se postavlja pitanje – jesu li Bošnjaci zaista odustali od cjelovite Bosne i Hercegovine? Je li puniji privatni džep postao važniji od državne imovine? Ako je odgovor ovo drugo, onda imamo tragediju: dok se jedni bore da teritorijalno zaokruže svoje entitete i kantone, bošnjački političari uporno pokazuju da im je lični profit preči od države. Tako se gubi Bosna i Hercegovina – ne puškom, već sitnim prodajama i izdajanjem vlastitog naroda.
Jer, pogledajmo realno, svaka ovakva odluka ostaje trajno upisana u gruntovnice, a kada jednom zemljište pređe u tuđe ruke, povratak je vrlo težak.
Bošnjaci, umjesto da budu posljednja brana očuvanju državnog teritorija, postali su njegovi najveći trgovci. Zar je moguće da oni koji se zaklinju u “cjelovitu BiH” danas prvi potpisuju dokumente kojima se ta ista država krnji?
Nije ovo tek pitanje poljoprivrede ili nekoliko parcela – ovo je pitanje državnog opstanka. Ako se nastavi ovim tempom, BiH će uskoro postojati samo u Ustavu i na papiru, dok će na terenu biti podijeljena i rasprodana. A najveća odgovornost neće biti na Dodiku, Čoviću ili bilo kome drugom – nego na bošnjačkim političarima koji su svjesno dopustili da država nestaje njihovim odlukama.
I zato je legitimno pitati jesu li oni izdali Bosnu i Hercegovinu? Ili je njihova izdaja već toliko normalizovana da je više ni ne prepoznajemo?
NAP (Patria)
