Emocijama nabijena situacija u našoj zemlji zahtjeva od nas da ne zanemarimo emocije. Promjena na izborima nakon trideset godina vlasti jedne partije trebala bi da donese nadu, da probudi patriotizam i vjeru u bolje sjutra. Ipak, izborna noć i dan nakon te noći donijeli su nam strah praćen osjećajem neizvjesnosti i nesigurnosti. Gospodin Abazović je u srijedu rekao da je „gotovo sa evropskim Lukašenkom“ i dokazao da, iako doctor politikologije sa sarajevskog univerziteta, slabo barata komparacijom političkih sistema, a još slabije političkom geografijom. Neko bi trebao da gospodina Abazovića poduči da je Bjelorusija isto u Evropi, ali i da Đukanović nema veze sa Lukašenkom. Možda bi najbolje bilo da to urade njegovi koalicioni partneri i heroji promjene, koji danima na društvenim mrežama i u kolumnama po ruskim portalima veličaju lik i djelo upravo Aleksandra Grigorijeviča.
Da je Đukanović Lukašenko, gospodin Abazović bi davno bio u zatvoru i mučen u najboljem slučaju, a da je Crna Gora Bjelorusija, narod a bi, nakon pobjede na izborima, na ulice izašao sa crnogorskim zastavama, pokazujući zrelost i patriotizam. Kod nas se desilo suprotno, ljudi su izašli sa srpskim zastavama, izašli su pripadnici lokalnih podružnica organizacija poput Srbske časti i Noćnih vukova, i zapjevali su, ali nisu pjevali Crnoj Gori. Zapjevali su u mojoj Budvi, mediteranskom i antičkom gradu „Moj đedo silno je izgledo, i dalje je ljuta zmija kokarda mu sija“ i to na velikom razglasu instaliranom ispred gradske kuće, na Trgu sunca, koju je Abazovićeva URA „oslobodila“ još 2016. godine, davajući i tada jedan odlučujući glas za većinu Demokratskom Frontu.
Danas, nakon četiri godine, Demokratski Front u Budvi ima skoro apsolutnu većinu, i URA mu više i ne treba. Svejedno, URA je već juče ušla ponovo u staru koaliciju, birajući opet gradonačelnika iz redova islamofobnog i etno-nacionalističkog Fronta. Bez ijedne riječi o tehničkoj ekspertskoj upravi na lokalnom nivou.
Već četiri godine mi živimo realnost nove vlasti u Budvi. I moram napomenuti da sam tada kao zamjenik i jedno vrijeme vršilac dužnosti gradonačelnika i sam bio za promjenu. Ne samo da sam bio za promjenu, nego sam i aktivno učestvovao u njoj. Podnio sam ostavku zbog korupcije i svega onog lošeg što je predstavljala vlast DPS-a. Podnio ostavku, i u svom gradu organizovao opoziciju i koordinisao njihovim akcijama i značajno doprinio izbornoj pobjedi. Bio sam jedan od najdgovornih za rušenje osamnaestogodišnje koalicije DPS-SDP koja je izvojevala crnogorsku nezavisnost. Mislio sam da je smjena DPS preča od svega drugog. Naivno sam vjerovao da možemo ukrotiti konja velikosrpskog nacionalizma, ali smo se kao grad vrlo brzo našli pod njegovim kopitima, kako je to poetično primjetio Andrej Nikolaidis. Ogromne količine gradskog novca počele su da se koriste za razne ekstremističke festivale, događaje, okupljanja i organizacije, koje su često imale krinku humanitarnih i kulturnih događaja. „Besmtrni puk“, „Srbi za Srbe“, navijačke grupacije beogradskih klubova preplavile su Budvu. URA nijednom nije odreagovala na to. Čak su njeni funkcioneri aktivno uzimali učešća u ovim događajima.
Zato sam odlučio da se na ovim izborima iskupim za svoju grešku iz 2016. godine, da ne bih doživio da se isto ponovi na državnom nivou. Iako sam sebe iskupio, nisam uspio da ubijedim ljude poput Abazovića da ne čine ovo što čine. Jer se ono što sam predmnijevao upravo događa pred našim očima. Nije Dritan pobijedio, niti je pobijedila njegova ideja građanske, slobodne i evropske Crne Gore. Pobijedila je crkva, I pobijedile su destruktivne snage i instituti probuđenog velikosrpskog nacionalizma. I to ne sponatno, već u jednom dobro osmišljenom i od strane srpske vlade finansiranom poduhvatu, koji aktivno traje od decembra prošle godine. Sadašnja situacija prijeti da dovede u pitanje spoljnopolitičko usmjerenje Crne Gore, da dovede u pitanje njenu posvećenost regionalnoj saradnji, i na kraju krajeva da nas dovede u situaciju da suštinski Crna Gora prestane da postoji kao nezavisna i prosperitetna država.Kada kažem ovo, svjestan sam da je teško formalno sve ovo odraditi u doglednom periodu. Ali ne morate formalno izgubiti nezavisnost, da biste izgubili nezavisnost. Ne mora se izaći iz NATO, da biste bili nekooperativna članica kaošto je trenutno Turska na primjer. Dovoljno je da se na par ključnih mjesta u spoljnoj politici ili bezbjednosnim strukturama provuku „eksperti“ lojalni Vučiću ili Putinu.
Ipak da ne završim sa mračnim anticipacijama, želim da otklonim svaku sumnju da bih ikad podržao bilo kakav pokušaj nasilne prekompozicije izborne volje građana koji bi nas povukao još dublje u ambis. Biračko tijelo je reklo svoje, i jedino što sada kao građanske snage možemo da uradimo je da agresivnije nego ikad pratimo poteze nove vlasti i da im ne damo da dišu. Da ih natjeramo da na scene kao one u Pljevljima odreaguju revnosno i da zaustave svoje pristalice u njihovim genocidnim namjerama. Ova zemlja je uz neka tragična dešavanja, kao što su Durbovnik, Bukovica, Štrpci, deportacije i Kaluđerski Laz, ipak uspjela da sačuva minimum bezbjednosti svojim građanima tokom devedesetih kada su svi oko nas gubili glavu. Glupo je da sada dopustimo zakašnjelom refleksu da nas potpuno resetuje.
