Predsjednik NiP-a Elmedin Konaković do sada je nebrojeno puta pokazao da otvoreno podržava ciljeve hrvatske politike u Bosni i Hercegovini koja insistira na etničkom predstavljanju u ključnim institucijama naše zemlje. Istu takvu podršku godinama prije nego je formiran NiP hrvatska politika s razlogom je uživala od predsjednika SNSD-a Milorada Dodika i Beograda.
Iako danas optužuje svoje političke protivnike da sarađuju sa srpskim faktorom na rušenju institucija BiH njegova podrška HDZ-u ovom smislu direktno je ojačala i mogla bi dodatno ojačati Banju Luku i Beograd.
Iako bi Konaković najviše volio da među glasačima probosanskih stranaka zavlada kolektivna amnezija makar do 2026. godine, ovdje ćemo se podsjetiti na činjenicu da je implementacija etničkog predstavljanja u institucijama FBiH zajednički cilj srpske i hrvatske politike. Iako nije u punom obimu ostvaren jeste djelimično odlukom visokog predstavnika iz oktobra 2022. godine. Samim tim saradnja sa hrvatskom politikom u tom smislu nesumnjivo znači i saradnju sa srpskom, a što ćemo praktično pokazati u nastavku ovog teksta.
HDZ i SNSD više su od decenije zajednički djelovali na tome da ojačaju poziciju hrvatske politike u Federaciji BiH, svako iz svojih motiva. Dok je pozicija HDZ jasna i nije je potrebno objašnjavati, u javnosti je interes SNSD zanemarivan.
Zanemarila se činjenica da bi izborna reforma koja bi mijenjala način izbora delegata u Domu naroda FBiH i posljedično imenovanje Vlade FBiH utjecala i na ovlasti Kluba Srba Domu naroda FBiH.
Insistirajući na etničkom predstavljanju u Domu naroda Dragan Čović je posljedično vodio borbu i za poziciju Kluba Srba u Domu naroda, odnosno da glasači Srbi u Federaciji BiH moraju imati presudan utjecaj na izbor delegata u srpski klub u Domu naroda. On to nije morao niti imao potrebe reći, ali svaki princip koji bi se primjenio na hrvatski i bošnjački klub važio bi i za srpski.
S tim u vezi takva politika imala je podršku Beograda i Zagreba istovremeno. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u oktobru 2021. godine je kazao da Beograd i Zagreb imaju 90 posto usaglašene stavove o Bosni i Hercegovini.
“Pogotovo o Dejtonskom sporazumu i, legitimnoj i legalnoj reprezentativnosti”, kazao je Vučić.
Politika etničkog predstavljanja koja svoje pravno utemeljenje ima u presudi “Ljubić” insistira na tome da u domovima naroda sjede predstavnici naroda, a ne građana. Presuda je 2016. godine otvorila prostor HDZ-u da krene u političku bitku da principe izložene u presudi implementira u entitetski i državni sistem. Odnosno, da političku moć u zemlji koncentriše u etničkim klubovima Doma naroda FBiH koji imaju presudnu ulogu u izboru Vlade Federacije BiH.
S obzirom da HDZ samostalno nije imao mehanizme da ispuni zadani cilj visoki predstavnik Christian Schmidt izmjenio je Ustav FBiH i Izborni zakon BiH. Prije nego se vratimo na tu odluku, spomenut ćemo pripremljenu odluku iz jula 2022. godine, od koje je Schmidt pod pritiskom javnosti odustao.
Prvobitna namjera Schmidta predviđala je praktično implementiranje etničkog predstavljanja uvođenjem praga od tri posto. Pripremljenom odlukom bilo je predviđeno da naprimjer kanton u kojem živi manje od tri posto Bošnjaka u odnosu na cijelo bošnjačko stanovništvo u Federaciji BiH ne može imati delegata Bošnjaka. Naravno, isto bi važilo i za druga dva naroda. Pod pritiskom Schmidt je odustao, ali je ipak odlukom donesenom par mjeseci kasnije povećao broj delegata po klubovima i podigao prag potreban za izbor (pot)predsjednika FBiH, čime je ojačao vođenje etničkih politika. Ipak, u odnosu na prvu namjeru on nije uveo etničko predstavljanje.
U teoriji, kada bi prvo riješenje primjenili na današnji broj delegata po etničkim klubovima (23), bilo bi moguće da jedan kanton bira 22 delegata, a svi ostali jednog jer je bilo predviđeno da svi kantoni koji ne zadovolje taj kriterij imaju pravo na jednog zajedničkog delegata iz reda tog naroda. Isti princio bio je predložen tokom pregovora o izbornoj reformi u Neumu (16+1).
Bez obzira, drugim rješenjem hrvatska i srpska politika odnijele su ključnu pobjedu u Bosni i Hercegovini. Prva, zato što je onemogućila da bošnjačke ili građanske stranke izaberu dovoljan broj delegata Hrvata za izbor Vlade FBiH, time trajno osiguravši poziciju u ovom entitetu, a druga zato što je spriječila mogućnost da bošnjačka ili građanska politika razbije koncept čisto etničkog djelovanja u Bosni i Hercegovini, a što bi se posljedično pretočilo na državne institucije i veću snagu Sarajeva.
S obzirom na sve izloženo ne možete podržavati hrvatsku politiku u smislu etničkog predstavljanja, a da istovremeno ne podržite srpske nacionalne ciljeve u BiH.
Samim tim Konakovićeva podrška ciljevima hrvatske politike, koja je bila nesumnjiva tokom pregovora o izbornoj reformi, pomogla je da se trajno izmjeni odnos političke moći u zemlji.
Konakoviću ni to nije dovoljno već otvoreno podržavao i podržava čak i izmjenu Dejtonskog mirovnog sporazuma u dijelu koji se odnosi na način biranja članova Predsjedništva BiH u toj mjeri da je ponizio institucije države kada je tokom zvanične posjete Zagrebu kazao da “nije fer birati Komšića”.
Istovremeno ne čini ništa da spriječi kadrove HDZ-a u Vijeću ministara da sruše presudu “Kovačević” koju je donio Evropski sud za ljudska prava jer bi ona ugrozila implementaciju etničkog predstavljanja u institucijama. Dok se navodno bori protiv srpske nacionalističke politike direktno joj ide u korist podrškom HDZ-ovoj politici dodatnog etniciziranja institucija.
