Ako se američka folk muzika ikada primakla veličini sevdalinke, zbilo se to u jednoj od najtužnijih pjesama koju je snimio insan – u “Elephant”, dakle “Slon”, Jasona Isbella.
Ide ovako. Frajer pokupi ribu u nekoj kafani. No ispostavi se da je ona u terminalnoj fazi raka. Kada je odvede kući, umjesto seksa on je pijanu uspava a njenu periku, kojom krije ćelavost, pokupi sa poda.
Oni piju, pokušavaju se šaliti. Ona mu priča o svojoj porodici koja je naizgled sretna – no ona zapravo umire u ledenoj samoći, bez igdje ikoga, okružena takozvanim najbližim ljudima. Priča mu ona viceve o raku, jer time želi pokazati da je nije strah. Želi biti šarmantna i privlačna – i gotovo da uspijeva u tome.
Na koncu, Isbell kaže kako mu je jasna tek jedna stvar: da uprkos najvećim naporima koje ćemo uložiti, niko od nas neće umrijeti dostojanstveno. Jer svi se mi, zapravo, tek pretvaramo da ne vidimo slona u sobi. Smrt, dakle.
Suspenzija nevjerice
U teoriji umjetnosti postoji nešto što se zove “suspenzija nevjerice”. To je ono kada gledate pozorišnu predstavu ili film, u kojima se zbivaju nemoguće stvari. No pristajete da eliminišete sumnju i njeno čedo, kritičko mišljenje, zato što želite da uživate u priči, da se uživite u nju. Zato što smatrate da nam ta priča ipak govori nešto važno o takozvanom svijetu i takozvanom životu. Zato što na kraju priče slijedi katarza, kao navodna nagrada.
Katarza je laž. Prezirem je estetski, dakle i etički. Katarza je fervex bez šećera: donosi trenutno olakšanje, bez izlječenja. Za razliku od kempa, koji je laž koja govori istinu, katarza je laž koja govori laž. Ona je lažni trenutak ispunjenosti i sreće zbog kojega pristajemo na nastavak beskrajne praznine i nesreće.
Isbell nam pokazuje da je suspenzija nevjerice egzistencijalni princip. Živimo u laži i laž je ono što nas održava u životu.
Eto vam katarze, tovarite je lopatama i nosite kući. Slon je, svejedno, u sobi.
Analogno rečenom, Christian Schmidt je slon u sobi. Pritom: soba je puna porcelana. I zove se Bosna.
On, Schmidt, učinio je sve što je mogao da onemogući suspenziju nevjerice. Svojeručno je obesmislio praktično svaku od takozvanih zapadnih vrijednosti. Sve je ogolio, sve je učinio očiglednim. Ovo su kulise, pokazao nam je, a ovo je šminka; evo, ovo su vam specijalni efekti.
Mi se, svejedno, ponašamo kao posjetioci filmske projekcije na kojoj je prvi put prikazan voz koji se približava: kao da je sve to istina, kao da je sve to stvarno.
Zašto se Schmidt ne trudi da održi iluziju; zašto drži kako mu više nije potrebno da mi suspendujemo nevjericu?
U knjizi »Imperiji : Logika svjetske vladavine – od Staroga Rima do Sjedinjenih Američkih Država«, Herfried Münkler, profesor političke teorije na berlinskom Humboldtu, piše kako svaka imperija prolazi kroz dvije faze: ekspanzije i konsolidacije, pri čemu je ova druga i takozvana »civilizatorska« faza. U fazi ekspanzije imperij uspostavlja vojnu i ekonomsku premoć, dok u svojoj »civilizatorskoj« fazi svoju moć betonira na političkom i ideološkom polju.
Imperija našega vremena nije uspješno prekoračila Augustovski prag, prelaz sa faze ekspanzije u fazu dugog trajanja. Oktavijan, kojem je 27. godine prije Hrista Senat dodijelio ime Augustus (»uzvišeni«), kada je procijenio da je carstvo napokon čvrsto na nogama, smanjio je broj legija sa 70 na 25 i otpustio 120 000 vojnika – ogromnu cifru u to vrijeme. Istinski konsolidovano i trajno carstvo čuvaju njegova ekonomija, politika i ideologija, ne gola vojna sila.
Imperija ne može održavati ideološku iluziju i to joj je jasno. Preostaje tek gola sila.
Naslov posljednjeg poglavlja Münklerove knjige nosi naslov: »Imperijalni izazov Evrope«. Koje završava riječima: »… imperijalni poreci imaju uglavnom mekane granice u kojima se zahtjev središta za redom postupno gubi. Na mjesto granica stupaju granični prostori. Europa će, ako se ne želi opteretiti i na kraju doživjeti slom, morati preuzeti ovaj imperijalni model određivanja granica. U načelu već sadrži takav poredak, s obzirom na to da se vanjske granice Europske Unije razlikuju od Schengenskih granica, a ove se pak razlikuju od zone eura. Taj bi model trebalo i dalje razvijati kako bi vanjske granice Europe bile istodobno stabilne i elastične. To uključuje utjecaj na periferiju koji više sliči imperijalnim odnosima nego odnosima među državama. Budućnost Europe dakle neće moći bez posudbi od modela imperijalnog poretka«.
Periferija prema kojoj treba vršiti imperijalni uticaj, o kojoj Münkler govori – to smo, naravno, mi.
Vjerovali smo da će Zapad na čelu sa Amerikom »rasplesti balkanski ratni čvor« i žrtvama donijeti pravdu, kao što smo vjerovali da će Svjetska banka i MMF naše ekonomije transformisati iz državno-dirigovanih u slobodna tržišta, nakon čega ćemo pasti na zelenim pašnjacima obilja, u neoliberalnoj utopiji, tamo daleko na kraju istorije. Vjerujemo i da će EU naša društva očistiti od korupcije i učiniti ih slobodnim i ponosnim dijelom Zapada. Balkanski ratni čvor nije raspleten nego rasječen, i to tako da je svakome jasno da bi, u slučaju raspada EU ili nekog drugog geopolitičkog tektonskog pomjeranja, ex-YU države ušle u novu turu od krvi pijanih ratova. Bog slobodnog tržišta je mrtav. Sada svu nadu ulažemo u EU: uvijek neko drugi ima riješiti sve naše unutrašnje proturječnosti i učiniti nas boljim.
Vjera u velikog “drugog”
Naše zemlje imaju najdirektniji mogući interes da postanu dio EU. Ono što je patološko jeste ideološki brainwash, nametanje vjere u agente velikog Drugog, bilo da su ti agenti MMF, Evropska komisija ili State Department. Cijena koju smo platili za naivno povjerenje u Zapad kao naše veliko Drugo ogromna je: apsolutno je izlišno na nju dodavati nove kamate. Vjera u Zapad ovdje poprima obilježja sekularne verzije vjerskog fanatizma: ponašamo se kao da ništa ne zavisi od nas, kao da je naša sudbina već određena i u sigurnim rukama – »neće to dati Amerika«, »smijeniće ih Amerika«, »neće moći više tako kada uđemo u Evropu«, »sve će to u red dovesti kapitalizam«…
Stoga je Schmidtovo djelovanje, zapravo, otrježnjujuće i korisno. Zahvaljujući Schmidtu, jasno je da car je go.
Da li to garantuje promjenu? Nažalost: ne.
Kada vam prepričaju Andersenovu bajku “Carevo novo ruho”, onu u kojoj car u procesiji prolazi gradom, a okupljeni se narod divi njegovom odijelu, sve dok neko dijete ne poviče da car je go, pa onda to stane ponavljati okupljeni narod – zaborave vam ispričati kraj. Šta se desi nakon što careva nagost bude obznanjena?
Ništa.
Procesija bude nastavljena. Car je i dalje car. Njegova pratnja ga i dalje bespogovorno slijedi. Podanici su i dalje podanici.
To je ono na šta imperija računa. Zato je Schmidt princip političke mimikrije i skrivanja zamijenio političkom pornografijom.
