Sprema se konačna politička bitka za izborna pravila koja su dogovorena u Dejtonu. Hrvatska država i njen proksi u BiH, HDZ BiH, su utrošili sav politički kapital koji je Hrvatska stekla ulaskom u NATO i EU u postizanje za njih strateškog cilja: izmjene načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Dakle, ono što nije moglo agresijom i masovnim zločinima – koje je Haški sud okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat (UZP) hrvatskog rukovodstva – pokušava se postići kroz Parlament BiH.
Taj politički nastavak UZP-a zavisi od pristanka dijela stranaka sa sjedištem u Sarajevu na bjelodano učešće u uništavanju države BiH. Drugim riječima, nema uspješnog političkog UZP protiv BiH bez kolaboracionista iz sarajevskih stranaka.
Stranke tzv. Trojke su došle na vlast na nivou Federacije BiH nakon što su obećale svome malom šefu Draganu Čoviću da će biti spremne na puno učešće u ispunjavanju svih njegovih ciljeva ukoliko ih on izabere kao partnere. Veliki šef, Andrej Plenković, je stvorio preduslove za uspjeh ove grupacije stranaka svojim lobiranjem u EU i NATO za postavljanje Kristijana Šmita na mjesto Visokog predstavnika.
Prvi korak ka punom zagrljaju šahovnice je bilo učešće SDP, NS i NiP u Šmitovom nametanju izbornog zakona koji od Bošnjaka, ali i nebošnjaka koji žive u dijelovima zemlje koje je odbranila Armija RBiH, pravi gradjane drugog reda. Zagreb Šmitovo nametanje s pravom smatra svojom golemom pobjedom jer je de facto dobio veto na svako buduće formiranje vlasti na nivou FBiH.
Tu dolazimo do Predsjedništva BiH kao najveće i najvažnije bitke koju politički UZP planira da dobije u ovoj godini. Stranke kojima naputke daje Plenković – dakle HDZ, SDP, NS i NiP – naprosto nemaju dovoljan broj ruku u Parlamentu BiH da usvoje izmjene Ustava BiH. Zbog toga se planira perfidnom metodom kršenja pravnih normi i procedura usvojiti novi Izborni zakon koji će biti suprotan Ustavu BiH, a koji je već usvojen u Domu naroda od strane SNSD i HDZ 2022. Za uspjeh ovog plana je potrebno da Ustavni sud BiH solomonski odluči da je usvojeni zakon neustavan u svim aspektima osim u onom dijelu koji se odnosi na način izbora članova Predsjedništva BiH. Oni bolje upućeni u politička događanja lako uviđaju da je izbor HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda, Marina Vukoje, ključni preduslov za uspjeh ovog perfidnog plana za legaliziranje trajne vladavine HDZovske manjine u BiH.
Svako onaj koji u njihovim očima predstavlja prepreku ispunjavaju političkog UZP-a je meta koju treba neutralizirati. Sredstva se ne biraju. Činjenice su nevažne. Za politički UZP je vrijeme sada ili nikada. Biti li ne biti. Ako treba palit ćemo protivnike i na medijskoj lomači nelegitimnog režima kojeg je nametnuo Kristijan Šmit.
Mržnja je pogonsko gorivo lomače političkog UZP-a. Najomraženija ličnost je svakako Željko Komšić. Već 2019. je njegova lutka spaljena na lomači, uz ekstatično slavlje okupljene rulje, zato što je “probošnjački političar hrvatskih korijena”. Međutim, veći problem od samog Komšića su oni koji glasaju za njega. Njima se poručuje da su “Isil, Hamas, Hezbolah”, i to od strane katoličkog klera koji je kroz historiju pokazivao da mu lomače nisu mrske.
Izvjesni fra Franjo Ninić, i poprilično poznati fra Drago Bojić prednjače u upiranju prstom u najprioritetnije kandidate za lomaču. Neki od askera političkog UZP-a, kao što je Franjo Šarčević, su toliko fanatizirani da javno psuju mater svih dvjesto i kusur hiljada glasača Željka Komšića i žele im da se svi “uguše”. Tim glasačima se želi gušenje zato što koriste svoje demokratsko pravo da glasaju protiv stranke HDZ i političkog UZP-a, tj. za Komšića.
Ne bi Komšića ni bilo da Armija RBiH nije porazila onaj pravi UZP nekad 1993. pa je čak i Tudjman morao pristati na to da se prema izbornim pravilima može legalno i legitimno glasati za ljiljane, i to one zlatne. Pošto je ta armija porazila UZP, tj. HVO, noseći ljiljane na uniformama onda se od gubitničkog jeda javno napadaju djeca čiji se roditelji drznu da slave Dan nezavisnosti BiH. Djecu, roditelje i Benjaminu Karić, dakle cijelo to “bolesno društvo” želi se dodati lomači na kojoj već decenijama gori Komšić sa svim svojim glasačima. Bakir Izetbegović i SDA su mogli izbjeći da ih se ubaci u vatru lomače da su pristali na ono na što je pristala Trojka. Ali nisu i zato i oni gore u njoj.
Ako nekome slučajno padne na pamet da se brani od političkog UZP-a, onda se po uzoru na autoritarne režime prst upre u anonimne prijetnje na društvenim mrežama. Gebelsovski se onda te prijetnje nepoznatih autora lažno pripišu kandidatima za lomaču. Dakle, lomača i sve želje za gušenjem i uvrede postaju opravdane. Neki od podstrekača lomače šeretski zaključuju da su te uvrede i psovke jedino što ovi koji vole ljiljane i 1. mart i mogu razumjeti.
Osim toga, mnogi javni društveni i politički radnici u Sarajevu u svojoj naivnosti naprosto ne razumiju i nisu svjesni toga da su Šarčević i Bojić stupili na mjesto Čovićevih jurišnika poput Joze Pavkovića i Zorana Krešića, te sada iz Sarajeva potpomažu suštinski cilj hrvatskih nacionalista – preuzimanje Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH – čime bi se bosanski politički faktor doveo o šah-mat poziciju. Podrška jurišnicima naravno stiže i od bivših vojnika VRS. Notorni Rajko Vasić i poštar smrti Srdjan Puhalo se kao i 90ih nalaze upravo tamo gdje treba dati doprinos uništavanju i obesmišljavanju BiH.
Andrej Nikolaidis je nedavno spaljen na sličnoj lomači velikosrpskog fanatizma u Herceg Novom, ali ni to ga nije spasilo od toga da ga fra Bojić tako spaljenog ne doda na lomaču velikohrvatskog političkog UZP-a koji je sada na svom tridesetogodišnjem vrhuncu. Moj savjet svima koji žele izbjeći sudbinu Nikolaidisa je da opsuju majku svim glasačima Željka Komšića i da im požele da se uguše. To je jedini način da se spasite. Ako meni ne vjerujete pitajte režimske propagandiste Nerzuka Ćurka i Asima Mujkića.
