Prošlog vikenda, nakon što je na stranačkom Kongresu SNSD-a Milorad Dodik najavio, jubilarni milioniti put, ispisivanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, jedan moj prijatelj je to komentirao ovako: „Nema od toga ništa, barem u narednih godinu dana.“ Obrazloženje za svoju tvrdnju nije crpio iz političkog, niti ekonomsko-socijalnog polja, nego sa sportsko-nogometnog: „Da se ozbiljno misli otcjepljivati, ne bi on i njegovi jarani toliko ‘šiljili’, ‘štelili’ i sve moguće radili da njihov Borac bude prvak Bosne i Hercegovine.“ Zaključak (mu) je: „Kakvog smisla i kakve fajde će imati od šampionske titule ako će, pokušaju li se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine, ostati bez evropskih takmičenja, kvalifikacija za Ligu prvaka. Sjeti se kako je to izgledalo sa Slovencima i Hrvatima, prvo su im klubovi napustili jugoslovensku nogometnu ligu, pa su se kasnije politički izdvojili iz bivše Juge.“
Red poteza
Da, upravo je takav red poteza bio tokom onoga što će se kasnije međunarodnim pravnim jezikom zvati „disolucija Jugoslavije“. Nogometni klubovi iz Hrvatske i Slovenije svoje posljednje tekme u jugoslovenskoj ligi odigrali su u maju 1991. godine. Krajem tog mjeseca „Titovih i naših jubileja“ Hajduk je u Beogradu ispred nosa preoteo Zvezdi Kup maršala i to je bio kraj jedne višedecenijske uzbudljive priče; „doviđenja, Marijana; doviđenja, Sandokan“.
Nepunih godinu dana kasnije, u aprilu 1992. godine, jugoslovensku nogometnu ligu napustili su, ne svojom voljom i krivicom, nego izbačeni topovima, tenkovima, svakovrsnim nasiljem, bosanskohercegovački prvoligaši (Sarajevo, Željo, Sloboda, Velež). Banjalučki Borac je nastavio igrati u krnjoj „saveznoj“ ligi, u kojoj je najviše uspjeha imao (sve „čiste“, uvjerljive pobjede) protiv klubova iz Bosne i Hercegovine: svaka utakmica protiv timova iz Sarajeva, Tuzle i Mostara knjižila se rezultatom 3:0, zbog njihovog neopravdanog odsustva.
Surova realnost
No, vratimo se u aktuelnu ovdašnju „surovu realnost“, posvetimo se nogometnim prilikama, koje su kao i uvijek i kao i svugdje samo manje ili više uočljiva ekstenzija političko-društvenih procesa. Kada je neposredno pred početak nove nogometne sezone prvi čovjek Borca Milan Tegeltija (ciljano i namjenski „dislociran“ na tu funkciju iz Dodikovog kabineta) samouvjereno najavio da će banjalučki klub biti prvak Bosne i Hercegovine, nije u tome bilo ničeg ni spornog ni nerealnog. I ranije je bila primjetna ambicija vladajućeg režima (uz financijsku bratsku pomoć Dodikovih međunarodnih pajdaša, autoritarnih lidera, šuškalo se) da napokon stabilizira i uozbilji najveći sportski kolektiv u svom entitetu i osigura mu stabilno, kontinuirano prisustvo na evropskoj nogometnoj pozornici.
Jedini eventualni problem za realiziranje ambicije koju je prpošno najavio Milan Tegeltija mogla je biti kvaliteta tima i igre Borca, koja, ruku na srce, godinama nije bila čemu, srednja žalost.
Za razliku od prethodnih sezona, ove godine je većina utakmica Premier lige gledljiva, što je više od svega drugog posljedica postavljanja novih travnjaka na većini prvoligaških stadiona, što je bio širokogrudi i skupi „oblik pažnje“ UEFA-e. Igra se brže, konkretnije, efikasnije. Gledao sam prije mjesec-dva (solidnu) utakmicu u kojoj je Željo na Grbavici pobijedio Borca pa „na prvu loptu“ pomislio da je domaćin jako dobar, a kasnije shvatio da su gosti katastrofalno loši. Kako Tegeltija sa ovom „talašikom“ misli biti prvak Bosne i Hercegovine?
Dolaze odgovori
Odgovori su uskoro počeli stizati redovno nakon svakog novog kola Premier lige. Borac je uz „dobrovoljni“ pristanak svojih protivnika iz Republike Srpske i domaće i gostujuće utakmice igrao u Banjaluci. Glavni junaci novinskih izvještaja sa utakmica postali su suci, a dokazi o njihovom „guranju“ banjalučkog kluba su svjedočili o sve drskijim, ali i maštovitijim tehnikama koje su pritom korištene. Nekim od tih „alčakluka“ sam svjedočio u direktnim televizijskim prenosima. Tako sudija nekoliko minuta po završetku utakmice u Širokom Brijegu zbog skidanja dresa dadne žuti karton najboljem igraču hercegovačkog kluba, drugi po redu, zbog kojeg neće moći igrati narednu utakmicu. Protiv Borca, naravno.
U utakmicama koje igraju Borčevi najozbiljniji konkurenti (Zrinjski, Sarajevo, Velež) sudije, nešto sam od toga vidio, a nešto pročitao, čine sve da rezultat bude egal da bi se umjesto tri podijelila dva boda. Ubjedljivo najveća zvijezda dosadašnjeg dijela Premier lige je stanoviti Miloš Gigović, sudija iz Banjaluke, za kojeg mediji tvrde da je najpouzdaniji „dvanaesti igrač“ Borca, „objektivan i nepristrasan kao Milan Tegeltija“. Zbog doprinosa ugledu sudačke prakse u Bosni i Hercegovini (ne znam zbog čega bi drugog!), Gigovića je Nogometni savez progurao kod nadležnih u UEFA-i da sudi međunarodne klupske i reprezentativne utakmice.
Kako radi Savez
Tako dolazimo do teme funkcioniranja Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, o čemu se posljednjih dvije-tri godine pisalo i govorilo često i strasno, ali uglavnom aljkavo, od slučaja do slučaja, od incidenta do incidenta, najčešće povodom (ne)uspjeha reprezentacije, smjene ili izbora selektora. Nije tajna, pa recimo da nije ni najtoksičnijie, to što je predsjednika Saveza Vicu Zeljkovića (običnog „šarlatana“, kakvim ga je ovih dana ocijenio jedan švedski novinar) instalirao njegov daidža Milorad Dodik. Recimo i da je logično (naravno, ne i prihvatljivo) što Zeljković sa pozicije na koju je izabran prakticira političku (i sportsko-društvenu) agendu svog „utemeljitelja“ iz Laktaša. Suštinsko pitanje je kako je moguće, koji su to proceduralni i personalni čimbenici doveli do toga da jedan čovjek, bilo koji, tako suvereno, glatko i bez ikakvog otpora upravlja svim važnim procesima u nogometnoj zajednici u Bosni i Hercegovini? Da se poigrava nogometnom tradicijom ove zemlje i njenim najistaknutijim tvorcima, Hadžibegićem, Kodrom, Vahom Halilhodžićem, pa i zlosretnim Zvjezdanom Misimovićem. Insajderi iz Nogometnog saveza tvrde da moć Vice Zeljkovića i kruga ljudi oko njega nadmašuje utjecaj koji je u godinama nakon rata na Savez i njegove čelne ljude imala konspirativno-ezoterična družina okupljena oko Muslimanskog pogrebnog društva „Bakije“.
Jadni izgovori
Ne postoji, ili barem nije poznato da postoji, niti jedna ideja, akcija, projekat koji je smislio Zeljković a koji nije imao jednoglasnu podršku Izvršnog odbora NS/FS BiH. Sjetimo se samo gnusne namjere odigravanja utakmice reprezentacije BiH protiv Rusije u Sankt Petersburgu, koja je naposljetku otkazana zbog odbijanja igrača da se tom skandalu priključe. „Neka otkazuju, igrat će oni koji žele igrati“, bio je komentar Milorada Dodika, koji je taj sportski „peškeš“, odnosno vijest o njemu, ozareno saopćio Vladimiru Putinu tokom posjete Moskvi. Sjetimo se jadnog izgovora člana Izvršnog odbora Fuada Čolpe, advokata i ugostitelja. Ništa uvjerljiviji nisu bili ni drugi „probosanski“ članovi Izvršnog odbora, mahom anonimusi ili, pak, „kontroverzni biznismeni“.
Ništa od svega ovoga nije „palo“ sa neba, svemu je prethodio dugotrajan i mukotrpan proces da stvari u nogometu izgledaju beznadežno i ponižavajuće kako izgledaju danas. Kada je bivši predsjednik Saveza Elvedin Begić prihvatio da ekipi oko Vice Zeljkovića i njegovih hercegovačkih kolaboranata pokloni novi Statut (a zauzvrat bude izabran za počasnog predsjednika Saveza i istisne Ivicu Osima, koji ga je, uzgred, „izmislio“), bilo je jasno na koji se jedini način ovo može završiti: legalnim kidnapovanjem Saveza i podređivanje nogometa u ovoj zemlji ljudima kojima do nje ni do nogometa nije pretjerano stalo.
Naravno, shvatili ste, nije ovo samo (ili nije nikako) priča o nogometu. Ovo je dokaz, još jedan u nizu, da se stvari u ovoj zemlji mogu mijenjati, ali isključivo nagore. Vico Zeljković radi ono što je prije njega radio Milan Tegeltija u vrijeme kada je kao šef VSTV-a vedrio i oblačio pravosuđem, postavljao sudije i tužitelje, onako kako se danas postavljaju selektori, dovode igrači, štimaju rezultati utakmica. Oni to mogu, ne zato što su pametni, vješti, bogomdani, nego zato što su im to, zbog vrišteće pohlepe, ljigavog karijerizma, rasprostranjenog oportunizma, omogućili partneri iz „političkog Sarajeva“. Oni koji kapitulanstvo nazivaju „kompromisom“, „netalasanje“ razboritošću, a nedostatak ikakve vizije i integriteta – pragmatizmom.
