Sjećate li se onih dokumenata – programa, planova, smjernica, sporazuma, strategija, sve sa ciljevima, mjerama, aktivnostima, indikatorima koje je Trojka potpisivala sa svojim partnerima kad god je formirala kakvu vlast? Morali biste se sjetiti. Mahali su njima pred kamerama, kritikovali one prije jer su vlast formirali ‘nako’, bez programa rada, a njihovi dokumenti su tu! Najavljuju novo vrijeme, bolju vlast, nove pregovarače, prelijepu budućnost… Detalja im se teško sjetiti, a nema koristi guglati, pa ih sve sa tačnim nazivima redati. Svakako su to bili jednokratni uradci, pripremljeni da, uz smješak na licu, završe u kantama za smeće pored udobnih fotelja, ispod hrastovih stolova, u ministarskim kancelarijama prvog dana kad se u njih uđe.
Od svih tih dokumenata sa listama želja, lijepo sročenih rečenica i besmislenih floskula, uz potpise na dnu da izgledaju važno (prevažno, kako to vole reći) onaj nastao radi formiranja Vlade Federacije je na listi besmislenih bez premca. Sjetit ćete se, nešto je Trojka ili neka slična brojna sintagma potpisala, a onda pozvala Visokog predstavnika Schmidta da ih nametne suspenzijom Ustava. Visokom predstavniku niskih pobuda i sumnjivih namjera to nije bilo nimalo mrsko. Za oduzimanje prava Bošnjacima i udovoljavanje zahtjevima sa juga Schmidt je uvijek spreman.
Ti dokumenti su ispunili svoju zadaću. Oni su nastali, ne da se po njima radi, već da se na njima gradi narativ – lažni, obmanjujući. Konferencijske sale, dugi stolovi, ozbiljna lica, skupa odijela, dokumenti u kožnim fasciklima, potpisi, potom osmišljene izjave dovoljno uvijene da se u njih povjeruje – recept su za vlast. A onda, umjesto rada i rezultata, serviraju se izgovori. Bilo ih je mnogo, jako mnogo, a evo najtrojanskijih: Zašto je SNSD ‘neizbježan’ i ‘proevropski’, pa zašto se mora ‘pomesti bagerima’, zašto je uredu da se Dodikovom kumu ‘uleti’ 100 miliona maraka… Objašnjavali su kako će dati sve ako Trojki ne pripadne UIO, pa su zaista dali i UIO i sve, kako je vrhunac demokratije izmijeniti državni zakon da bi Čovićev zet mogao dobiti treći direktorski mandat, kako smo šampioni evropskih integracija i samo sto nismo ušli u nju – EU, zašto je mudrost pustiti da ti u lice psuju genocid, kako su kadrovi SNSD-a smijenjeni, a kako ipak sve blokiraju, kako se Vukoja morao izabrati i kako su se HDZ-u morali dati i Ceste i Autoceste i Fond za zaštitu okoliša i sve u šta partner Dragan upre prstom, kako su nekompetentne osobe na odgovornim pozicijama ipak znalci, a za užasne rezultate krivi oni prije. Pojasnili su i neobjašnjivo: zašto Ramo Isak i ko će snositi odgovornost za njegove postupke, zašto Vojin, njegova kadroviranja i neradna nedjelja, zašto je dobro da se iz Federacije novci troše u entitetu RS, zašto minimalac od 1.000 KM i kako je ipak dobro što je zaposlenih manje, otkud deficit i kako je divno što se možemo zaduživati čak u Londonu, zašto je presudno bitno da se voze u Tuarezima i novim Audijima, zašto je egzistencijalno važno da sebi svako malo povećaju plaće za po 500 KM, zašto jesu “spengavali” i opet bi ‘u granicama mogućnosti’, zašto je pruga u Jablanici morala visiti tako dugo, zašto je Uk nedužan, a Sarajevo nije zapušteno već se to svima samo čini, kako su svi koji kritikuju i ukazuju na neznanje, nerad i loše odluke s predumišljajem zapravo botovi SDFASBIH… Lista izgovora mogla bi se razvijati u više tomova. Ali čemu i kome… Umjesto toga, bolje se vratiti na nultu tacku, trenutak u kojem je početak vlasti koja je tu samo radi sebe, sitnih ličnih razračunavanja i krupnih ustupaka HDZ-u i SNSD-u. Bio je 22.12. 2022. godine. Na sjednici Predsjedništva, preglasavanjem Željka Komšića, glasovima Denisa Bećirovića i Željke Cvijanović za predsjedavajuću Vijeća ministara izabrana je HDZ-ova Borjana Krišto. To je sjeme iz kojeg je naraslo sve što danas smatramo lošom vlašću. Tri godine poslije za velikim stolom imamo predsjednike 12 stranaka, pred njima kožne fascikle, a u njima pisana podrška za novu kandidaturu Bećirovića. Na zidu pred njima projektor ispaljuje prezentaciju, slajd za slajdom, da se potisnu tri duge godine pasivnosti i floskularnog bezličnog mandata i da pokažu i sebi i drugima da podrška ima veze sa urađenim i očekivanim, a nikako sa ustupljenim ambasadorskim i diplomatskim mjestima. Sve je spremno da se nanovo posije isto sjeme od čijih plodova se grčimo, ali i sramimo. Ali, kao i sa svakim sjemenom – ako ga zemlja primi i ako ima ko da ga zalijeva, narast će. Pa, bujrum.
