Vozač tvrdi da nesreća nije njegova krivica. Tužilaštvo poručuje da su sve bliži zaključku da je riječ o „ljudskom faktoru“. Vlast i opozicija se prepucavaju optužbama ko je gore uništio GRAS u ovih 30 godina – oni bivši, ili ovi sadašnji? A javnost, po običaju, čeka konkretno ime i prezime koje će ponijeti teret odgovornosti. No, možda je problem upravo u toj potrebi da tragediju svedemo na pojedinca. Jer ako je kriv jedan čovjek, sistem ostaje čist. A ako je sistem zakazao, onda odgovornost postaje mnogo šira i dugotrajnija od jedne optužnice.
Ako je kriv vozač, onda već znamo kako će priča završiti. Jedan čovjek, jedna fatalna greška, jedna sankcija. Sistem ostaje netaknut. Ako je u pitanju tehnički propust, opet je lakše – kriv je kvar, loše održavanje tramvaja, možda nemar nekog službenika. Ali šta ako je infrastruktura već godinama zapuštena, ako su sigurnosne procedure postale formalnost, ako su nadležnosti razvodnjene između institucija do te mjere da postaje nejasno šta je čiji posao? Tada odgovornost, bez obzira na eventualnu lošu procjenu vozača ili preveliku brzinu, prestaje biti individualna i postaje politička, upravljačka i kolektivna. A to je za aktuelnu vlast mnogo neugodnije od jedne presude.
„Ljudski faktor“ postoji u svakom sistemu, ali ozbiljna društva grade mehanizme koji minimiziraju posljedice ljudske greške. Ona ne računaju na savršenog čovjeka, nego na siguran sistem. Kada se tragedija desi, pitanje nije samo ko je pogriješio, nego zašto sistem nije spriječio da jedna greška postane fatalna.
Protesti koji su jučer održani u Sarajevu nisu bili samo izraz revolta zbog tragične nesreće u kojoj je stradalo dvoje mladih ljudi. Oni su bili izraz dubokog nepovjerenja u sistem. Nepovjerenja u to da će se, nakon što se završi istraga i podignu formalne optužnice, išta suštinski promijeniti. Sarajevski studenti i srednjoškolci jučer nisu izašli na ulice samo zbog jednog događaja, nego zbog osjećaja da žive u okruženju gdje se svakodnevni rizici po život podrazumijevaju, a sigurnost tretira kao luksuz i nepredviđena stavka u budžetu.
Naravno, individualna odgovornost je neophodna ako se utvrdi. Ali svesti cijelu priču na krivicu jedne, dvije ili tri osobe znači propustiti priliku da se postavi mnogo važnije pitanje: šta treba promijeniti da se ovo više nikada ne ponovi? Jer „sistem“ nije nekakva apstrakcija. To su budžetske odluke, prioriteti, tenderi, nadzor, planiranje, održavanje, odgovornost. To je odluka da li će se ulagati u sigurnost građana prije nego u politički marketing. Odluka da li će se problemi rješavati preventivno, ili tek nakon što se dogodi tragedija.
Društva istinski sazrijevaju onda kada nakon tragedije ne traže samo krivca, nego temeljite reforme. Kada javni pritisak ne stane na nečijoj ostavci ili optužnici, već insistira na transparentnosti, reviziji procedura, konkretnim mjerama i političkoj odgovornosti, umjesto ispraznih saopćenja za javnost i poruka saučešća na društvenim mrežama. U suprotnom, ciklus je poznat. Tragedija. Bijes javnosti. Protesti. Politička galama. I na kraju, zaborav.
Zato dilema „krivac ili sistem“ nije pravna, nego društvena. Hoćemo li se zadovoljiti time da neko bude označen kao odgovoran i time zatvoriti poglavlje? Ili ćemo tražiti da se promijene uslovi koji su ovu, i sve prethodne tragedije, učinili mogućima? Odgovor na to pitanje reći će mnogo više o nama samima nego sam ishod istrage koju vodi kantonalno tužilaštvo.
Ako se sve završi na jednom imenu i jednom sudskom epilogu, to će možda zadovoljiti potrebu za formalnom pravdom. Ali neće vratiti povjerenje građana u sistem. Neće učiniti javni prevoz sigurnijim. Neće spriječiti da se neka buduća greška pretvori u novu tragediju.
Krivac se može osuditi. Sistem se mora promijeniti. Sve manje od toga je samo kratki predah prije sljedeće nesreće.
