Nakon što je u prvostepenom krivičnom postupku oslobođena, zajedno sa još četiri saučesnika “organizovane kriminalne grupe”, Alisa Mutap Ramić je u žalbenim postupcima pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH pravosnažno osudjena na dvije i po godine zatvora. Žrtva nerasvijetljenog tragičnog događaja, u kome je smrtno stradao njen mladić Dženan Memić, a ona tjelesno povrijeđena, proglašena je krivom za skrivanje dokaza o događaju, ili, pravničkim jezikom rečeno, davanje lažnog iskaza! Nad izrečenom kaznom likovali su otac i sestra nastradalog mladića, ali i mediji koji su godinama u svojevrsnom linču i hajci hranili građane narativom porodice nastradalog kako znaju ko je počinilac. Niko se nakon žalosnog epiloga sudskog slučaja nije upitao kakva je bila tužiočeva pravnička pamet kada se cijela njegova konstrukcija u optužnici srušila na pleća djevojke koja je ko zna kakvim sticajem okolnosti izbjegla Dženanovu tragičnu sudbinu.
Nikome od progonitelja nevinih ljudi (a nevin je svako sve dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi da je kriv!), a ni od onih koji bi trebali da se bave vladavinom prava i odgovornošću pravosuđa, nije palo na pamet da analiziraju slučaj i utvrde kakav je profesionalni kredibilitet tužilaca koji su načinili toliko propusta i promašaja vodeći istragu o propustima svojih kolega na kantonalnom nivou!? Umjesto da u preuzetom predmetu pokažu znanje, vještinu i efikasnost, dvojica tužilaca koji su vodili istragu i zastupali optužnicu pokazali su zastrašujuću površnost i neznanje. Umjesto da neko razmatra njihovu kompetentnost, dato im je da u istom slučaju šire istragu zbog propusta drugih! Da li je to pravosuđe u koje se može imati povjerenje?
Epilog slučaja koji se završio kaznom same žrtve kriminalnog napada, o kome se još uvijek ništa ne zna, trajno je uništio slučaj razjašnjavanja smrti Dženana Memića. Niko se tim događajem i krivcima više neće baviti. Tužioci neće tragati za monstruoznim ubicama (ako su uopće i tragali!) jer više nemaju interes da se događaj rasvijetli. Oni su sada svjesni da bi otkrivanje načina izvršenja krivičnog djela i ubica moglo do temelja srušiti presudu Alisi. A presuda Alisi je jedino njihovo ostvarenje i dokaz da su nešto uradili. Čuvanjem od podrivanja presude Alisi sada je primarni tužilački cilj jer se na taj način čuva tužilački kakav-takav profesionalni ugled. Zbog toga će se i dalje gubiti vrijeme i zamajavati javnost novim istragama i optužnicama za greške u istrazi.
Šta je u cijelom slučaju zanimljivo i čudno? Gotovo sve: od preuzimanja predmeta iz nadležnosti entitetskog pravosuđa (Tužilaštva Kantona Sarajevo) i preusmjeravanja istrage na istragu o istrazi, do oslobađanja svih optuženih u prvostepenom postupku, a zatim preinačenja prvostepene presude po žalbi tužioca i osude Alise na dvije i po godine , a optuženog Hasana Dupovca na tri godine zatvora, da bi u trećem stepenu i Hasan Dupovac bio pravosnažno oslobođen. I niz vezanih sporednih događaja i događanja sumnjive političke prirode, koji neće biti detaljnije razmatrani u ovom osvrtu!
Alisa Mutap Ramić je prvi sudski slučaj za koji se zna da je lice nad kojim je izvršeno krivično djelo, koje u procesnom zakonu ima status oštećenog, dobilo status optuženog lica i osuđeno za davanje lažnog iskaza! I jedino optuženo lice nad kojim je u toku cijelog krivičnog postupka vršena sramna javna stigmatizacija.
Ako bi se na potpuni fijasko tužiočevog slučaja primijenio isti isti model pravnog rezonovanja i procesnog djelovanja, tužioci koji su oblikovali i realizovali ovaj pravni slučaj, bi, također, mogli biti lišeni slobode i pritvoreni zbog svojih promašaja u istrazi i optuživanju. Ako su optuženi za greške u postupanju ovlašteni policijski službenici Hasan Dupovac i Josip Barić, zašto se na isti način se ne bi provela istraga o greškama i postupajućih tužilaca u njihovoj istrazi i njihovom optuživanju? Zbog tužilačkih grešaka u tumačenju i preduzimanju istražnih radnji (lišenja slobode, pritvori, podizanje optužnice), osumnjičeni Zijad Mutap, Hasan Dupovac, Josip Barić i Muamer Ožegovića bili su u pritvoru i tokom cijelog krivičnog postupka javno satanizovani kao kriminalna grupa koja je po unaprijed osmišljenom planu djelovala kako bi se ometala istraga. Stvarajući praksu istrage o istrazi tužioci Tužilaštva BiH su sjekli granu na kojoj sjede jer se isti model sumnje može primijeniti i na njih.
Slučaj je otvorio niz kontroverzi u funkcionisanju pravosudnog sistema, vezanih, prije svega, za njegov tužilački dio: od činjeničnih konstrukcija na osnovu kojih se podižu optužnice, nekontrolisane tužilačke moći, profesionalne neodgovornosti, raznih zloupotreba, uticaja vladajućih politika na pravosuđe, raznih podrivanja nezavisnosti i pretpostavke nevinosti osumnjičenih i optuženih, do potvrđivanja optužnica bez razmatranja dokaza, olakog posezanja za pritvorom, spektakularnih hapšenja i presuda na osnovu pretpostavki i mišljenja. Sva zla pravosudnog sistema našla su se u sudskom slučaju Alise Mutap Ramić i saoptuženih.
Nakon dugotrajne istrage i suđenja tužilac nije dokazao ni postojanje plana za ometanje istrage, ni postojanje organizovane grupe, ni pomoć učiniocu poslije izvršenog djela, ni sprečavanje dokazivanja, ni zloupotrebe položaja šefa Odjela za saobraćanje delikte, ni krivicu policajca koji je izuzeo dokaze sa tragovima krvi, ni pomaganje članovima organizovane grupe od strane recepcionara u hotelu u kome je izbrisan video snimak. Četvorica pravosnažno oslobođenih prošla su kroz pritvor i bila žrtve terora medija, zainteresovanih politika i izmanipulisane javnosti. Nad njima se izvršavala kazna javnog linča prije pravosnažnog okončanja postupka.
Optuženu Alisu Ramić Sud je osudio, a da se uopšte nije bavio okolnostima događaja i motivima zbog kojih daje lažan iskaz, te na taj način ometa rad pravosuđa. Da li Alisa zaista zna okolnosti događaja i zašto odbija da o njima govori? Ako zaista zna, šta je motiv da to skriva? I tužilac i sud su morali da se bave motivima kako bi se dokazala svijest i volja da se počini krivično djelo (subjektivni elementi krivičnog djela). Zašto su se i tužilac i sud bavili pitanjem njene amnezije, a ne okolnostima događaja, kognitivnim sposobnostima, objektivnim mogućnostima percepcije i kriminalnim motivima?
Objektivan posmatrač suđenja pošao bi od činjenica da se događaj odvija noću (oko 22,30) u prvoj polovini februara mjeseca, na putu koji nije osvijetljen, da je i Alisa bila objekt napada i zadobila udarac od koga je pala i krvarila, te da je neposredno nakon događaja policijskim službenicima dala izjavu prije dolaska na lice mjesta bilo koga ko bi mogao uticati na davanje iskaza o događaju.
Alisa nije naknadno konstruisala verzije događaja. Ona je u svom oskudnom prvom iskazu na licu mjesta pomenula vozilo “koje je prošlo velikom brzinom”. Tragovi koji su pronađeni na mjestu događaja nesumnjivo su ukazivali na kontakt vozila u saobraćaju. Iz te činjenice se moglo zaključiti da je Alisa svjedočila ono što je vidjela. U kasnijim iskazima je, prema zapisnicima o saslušanju, navodila da se “ničega ne sjeća” i tako tužiocima dala šlagvort za konstrukt amnezije. Da li se Alisa, možda, neprecizno izrazila? Mogla je da kaže da ništa nije vidjela jer je bila noć i sve se odvijalo munjevitom brzinom! To bi odgovaralo hipotezama o iznenadnom napadu, bilo da se radi o saobraćajnom deliktu ili iznenadnom napadu u opisanim okolnostima događaja. Da li je u službene zapisnike uneseno ono što je zaista rekla? Također, treba imati u vidu i činjenicu da Alisa nikada i nigdje nije iznijela bilo kakve činjenice o događaju, što ide u prilog hipotezi da ona zaista nema detaljna saznanja o tome kako se događaj odvijao. Tužilac nije tražio od vještaka da se izjasne o kognitivnim sposobnostima žrtve u neočekivanom iznenadnom napadu, kao i sposobnosti memorisanja i interpretacije preživljenih okolnosti. Nije to učinio ni sud u žalbenim postupcima. Za tužioce je bilo najvažnije da li je Alisa imala amneziju, a ne šta je mogla vidjeti!
U prvostepenom postupku je utvrđeno da kod Alise nije postojala amnezija uslijed povređivanja, ali je obrazloženo zašto je njen iskaz nesiguran i oskudan. Konfuzije u sjećanju i interpretaciji Alise Ramić, koja je žrtva iznenadnog napada na život, ne mogu se pripisati namjeri da pomogne izvršiocu i da davanjem lažnog iskaza spriječi dokazivanje. O tome nema ni jednog dokaza! I pored toga, pred žalbenim vijećima stalno se pokretalo pitanje amnezije da bi se javnost uvjerila da je Alisa izmislila amneziju kako bi pomogla nepoznatom počiniocu i tako spriječila dokazivanje!
Na osnovu kojih dokaza su dva žalbena vijeća zaključila da je Alisa bila očevidac napada i da zna kako se događaj desio? O tome u njihovim presudama nema ni riječi. Ni tužilac u optužnici nije tvrdio da Alisa to zna. Također, žalbena vijeća se u svojim presudama nisu bavila subjektivnim obilježjima krivičnih djela koja su optužnicom stavljena na teret optuženoj Alisi Mutap Ramić. Svijest i volja da se počini krivično djelo su bitno obilježje krivičnog djela i moraju se dokazati. Bez subjektivnog odnosa prema djelu nema krivičnog djela. O dokazima o svijesti i volji da se počine krivična djela za koja je Alisa optužena, u presudama žalbenih vijeća nema ni riječi!
Da bi se znalo šta je lažno svjedočenje mora se prethodno znati šta je istina o stvarnom događaju. U konkretnom slučaju mi još uvijek ne znamo šta se desilo. Ne znamo na koji način su nanesene tjelesne povrede Dženanu Memiću i Alisi Mutap Ramić i ko ih je nanio. Nije dovoljna samo pretpostavka da je Alisa nešto mogla da vidi, potrebni su nesumnjivi dokazi da je nešto vidjela s obzirom na udaljenost od događaja, vidno polje, vidljivost, itd. Ako postoje dokazi o tome da je zaista vidjela kako se odvija događaj, onda se mora doći do dokaza o motivima skrivanja tih činjenica! Kakav je motiv imala Alisa da skriva činjenice o događaju i počiniocu napada na sopstveni život? Bez jasnog odgovora na to pitanje nema njene krivične odgovornosti! Tužilac o tome nije vodio istragu niti izvodio dokaze. Žalbeni sudovi o tome nemaju ni jedne jedine riječi u svojim presudama. Njihove presude zasnivaju se na laičkoj pretpostavci i ličnom mišljenju da Alisa zna šta se dogodilo i da odbija da o tome svjedoči! Ali, pretpostavke i mišljenja nisu dokazi! U pravnoj teoriji i praksi to se zove proizvoljno zaključivanje. Sud svoje odluke mora zasnivati na dokazima van razumne sumnje, a ne na svom mišljenju i svojim pretpostavkama!
Ostaje krhka nada da će Ustavni sud BiH pažljivo sagledati oblike i obim proizvoljnosti u sudskom zaključivanju i svojom intervencijom sačuvati ugled suda i povjerenje u pravdu i vladavinu prava.
(Autor teksta je penzionisani sudija Suda BiH Branko Perić koji je sudio u predmetu Mutap i drugi)