Znate li šta radi bošnjački ministar u Vijeću ministara?
Sjedi u kancelariji… razmišlja… i smisli: ‘E, znaš šta? Haj’ da zovem Schmidta! On će to bolje. Neka on napiše ili izmijeni zakon, nek’ on naredi, a ja ću samo reći: podržavam.’”
I znate li šta još radi? Piše naredbe. Al’ pazi sad — naredbe koje se ne moraju izvršavati. On napiše naredbu, zalijepi na zid, pošalje medijima i kaže: Evo, ja sam naredio!
Dan poslije mora da se dodatno blamira jer naredbu niko ozbiljno shvatio nije.
I tako ti on ima plan B, C i D… A, plan A je uvijek isti: Zovi Schmidta i međunarodnu zajednicu, nek’ oni rade, a on će na kraju reći: ‘Eto, hvala, bio sam konstruktivan faktor.
Zviči kao vic, zar ne?
Nažalost Bosne i Hercegovine niti je vic, niti je smiješno, već drama s vrlo izvjesnim tragičnim krajem po državu.
Kada ih se izabere i kada postanu svjesni visine plate i udobnosti fotelje, začešljaju se, obećavaju svašta, glume mudre i pametne, a kada krenu da rade svi ostali u državi mole Boga da ih pošalje na bolovanje, jer tako će šteta biti manja.
O Helezu i njegovim odbrambeno-humorističnim avanturama i ne moramo previše trošiti riječi, previše je on potrošio javnog prostora
No, još jedan satirično – diletantski junak ove priče ističe se i medijski promovira svoje političke gluposti. Elmedin Konaković, dugo vremena PR političkog projekta bivšeg ambasadora SAD Michaela Murphyja i bošnjačkih kvislinga. Dvije godine nam je ta satirična politička pojava pričala o evropskom putu, konsenzusu, dogovoru, jednoj sveopćoj ljubavi i drugarstvu između sarajevske Trojke, Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Na koliko je visokom nivou bilo ushićenje i koliko je sve to mutilo ionako kvislinšku pamet, da je Trojka prista
jala na falš zakone, a sve kako bi Murphy, Delegacija EU i briselske dobro obučene ojebine pričale jadnom bosanskom narodu priču o velikim uspjesima i reformistima sastavljenim po uzoru na Neletove nadrealiste.
A onda je počeo rat! Ne puca, ali ni to nije isključeno.
Ono što je odavno popucalo, ako je ikada i bilo cijelo, je orijentacioni pravac sarajevskih trikolora koji su nakon dvije godine služenja Čović – Dodik interesima shvatili da im ne prolazi priča “za sve je kriva SDA”, pa naglo potegli ručnu.
Neminovno, pri povlačenju ručne u nepripremljenom scenariju došlo je do teškog tumbanja koje je ugrozilo ne samo političku nego u dobroj mjeri i sigurnosnu situaciju, odnosno stabilnost Bosne i Hercegovine.
Mi ćemo ih bagerom, mi ćemo ih gumicom, širi se front protiv Dodika, idu sankcije… Zamišljali su Konaković i njegove pajde scenarije u kojima će neko spašavati ono što su oni nepromišljeno gurnuli u belaj.
Vrijeme je prolazilo, Dodikova snaga nije se ruinirala, Čović bivao jači, a Trojka se snebivala kako svijet nije spreman da pokrene njihov bager.
Danas je prilično jasno da je bager na smetljištu političkih poteza u ovoj bosanskoj deponiji, ali je problematično što je država Bosna i Hercegovina dovedena u tešku krizu.
I sjedi tako jednog kišnog sarajevskog dana Konaković u kancelariji, čita tekst Istrage o njegovim kumovima i drugovima, kad mu sinu ideja: “Pa Schmidt je rješenje, kako se prije toga nisam sjetio”.
Zovne savjetnike da klimaju glavom na njegove gluposti, pomisli da je došao do konačnog odgovora pa ode u medije: “Neka Schmid izmijeni Zakon o Vijeću ministara, neka on riješi situaciju”, izjavi ushićeno Konaković. U sebi misleći “kad Švabo završi posao, mi ćemo se hvaliti narodu kako smo za razliku od onog Izetbegovića i SDA slomili Dodika”.
I ode u Dubai da odmori od tog napornog rada!
Ko da je Konakovića i njegove pajdaše ikada bilo briga za državu Bosnu i Hercegovinu. Da jeste i onda kada je Schmidt uzurpirao politička prava Bošnjaka, suspendirao Ustav i razvalio sistem odbili bi da na takav način dođu u vlast. Ali nisu, jer jesu, bili su i bit će samo Murphyjevo obdanište nedoraslo političkim izazovima!
NAP
