Ne vrijedi nabrajati šta je sve pogrešno u govoru Kenele Zuko na jednom stranačkom skupu u Vogošći jer je zapravo sve pogrešno. Od načina na koji govori pa do sadržaja tog govora. Najmanje što je mogla uraditi je izviniti se. To je i uradila. No, može li i treba li Kenela Zuko nakon ovakovog istupa ostati na čelu Asocijacije žena SDA. Ukratko, ne može i ne treba. No, o tome ne donose odluku građani pa ni glasači SDA, već stranački organi koji bi trebali preuzeti odgovornost i pokazati da ne prihvataju podjele i uvrede kakve je izgovorila Zuko na nekom sijelu.
No, je li problem samo Kenela Zuko? Nije. A evo i zašto.
U medijskom prostoru u BiH svakodnevno smo bombardovani različitim izjavama i stavovima političara koji su možda i gori i oštriji od ovoga što je Zuko izgovorila, ali njena dodatna krivica je što se takav stav pripisuje cijeloj SDA.
A sjećamo se još uvijek izjave lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića koji je iskazivao superiornost jednog kandidata jer je “genetski predodređen”, jer je sin jednog oca, da bude to što jeste. Konaković je naknadno tumačio tu svoju izjavu, ali već je bilo kasno. No, on od tog stava nije odustao. S ove vremenske distance kad je sin ipak u nekim stvarima bio kontra Konakovića pitanje je da li šef NIP-a ima isto mišljenje.
Kada je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Dragan Mioković u jednom intervjuu prenosio riječi svog kolege Damira Nikšića koji na sjednicama pravi “one man show” pa u tom svom izričaju udrobi svega i svačega, da za Bošnjake kaže “bošnjevici” to nije izazvalo baš žestoke reakcije. A Bošnjaci su najveće žrtve agresije na BiH. Posebno Bošnjaci Istočne Bosne, Podrinja, Krajine. No, ono što izgovore Damir, Dragan i Dino brzo se zaboravi. Jer važnije je i gore šta kažu žene iz SDA.
Kada je Edin Forto za britanski Guardian poručio da su u Sarajevu izgleda “seljaci dobili rat” reakcije su trajale tek koji dan. Nije više ni bitno što je tvrdio da je govorio o kulturi i muzičkoj sceni. A u tom “seljačkom” Sarajevu Forto koji se pravda da nije Bošnjak dobio je priliku da bude premijer KS. U historiji tog seljačkog Sarajeva pisat će da je Edin Forto bio prvi čovjek najbogatijeg kantona u BiH. U istom onom Sarajevu kojeg je zapaljenog napustio i poručio da se “ovdje više ne vraća”. Danas je Forto iz reda ostalih ministar u Vijeću ministara BiH. Možda se njemu ipak isplatilo otići.
Njegovoj stranačkoj kolegici Miomirki Melank u Sarajevu smeta preglasni ezan pet puta dnevno nazivajući to upornim i bezobraznim ispiranjem mozga. No, ni to nije uvrijedilo nikoga kao što je to uradila osoba s početka teksta.
Kada je zastupnica Naroda i pravde Mia Karamehić-Abazović 1000 mladih koji su ispunjavanjem svih propisanih kriterija dobili pravo na subvenciju za kupovinu prve nekretnine po pozivu Vlade KS i koje su im isplaćene u najmanjem iznosu otkako se provodi projekat, nazvala hiperprivilegovanom kastom i tada su reakcije trajale koji dan. Od tada do danas ostao je istoimeni naziv FB grupe koji već četiri puta izlazi na proteste jer nikada više nisu dobili ni jednu marku razlike subvencije.
Mladi premijer KS Nihad Uk prvo im je poručio da su “šačica glasnih”, a onda i da para nema. Ali zato para ima za stranačke ljude kojima se ugovorima o djelu izvlače stotine hiljada KM. Počevši od Uka, pa do ostalih ministara u Vladi KS, Vladi FBiH, Vijeću ministara BiH. Svugdje gdje je trojka preuzela vlast.
Kada je Nermin Nikšić odbio potpisati izjavu o Srebrenici koju je 2021. godine bošnjačkim liderima ponudio reisul-ulema Husein ef. Kavazović to je opravdao stavom da je SDP multietnička stranka i da ne želi podilaziti tvrdnjama neprijatelja da je Sarajevo bošnjačko. No, Nikšićev SDP sa NIP-om i Našom strankom godinama je vlast u Sarajevu, a do danas Kanton Sarajevo nije ispunio zakonsku obavezu o osnivanju Ureda za Srebrenicu. Čija je to sramota? Trojke ili SDA? Čija je sramota bila objava videa odlaska Rame Isaka pod rotacijama i uz muziku u Memorijalni centar Potočari?
Kada je Milorad Dodik na jednom sastanku u Konjicu koalicionim partnerima opsovao genocid samo jedan od njih je napustio taj sastanak. Bio je to Kemal Ademović koji je rođen u Srebrenici. I nikada više nije pozvan za pregovarački sto.
Ako bih morala izdvojiti samo jedan segment koji Zuko nije smjela izgovoriti u tom obraćanju bila bi to riječ Srebrenica. I kao novinar i kao čovjek biram riječi da nikada nikoga ne uvrijedim pišući o Srebrenici i genocidu. Biram riječi kada pišem o pronađenim posmrtnim ostacima identifikovanih žrtava. O majkama i njihovom bolu. Kada pišem o tabutima. Može li se za tabut reći ispraćaj. Ili je ispraćaj kolone s tabutima. Vagamo svaku riječ tih julskim dana, a i mimo jula.
A zamislite samo da vam neko u lice opsuje genocid, najveću patnju Bošnjaka protekle agresije. Da vam u lice opsuje svaku žrtvu koja još nije pronađena jer politika koju je naslijedio štiti počinioce genocida. A vi s njim pregovarate. E to je ono na šta stalno trebamo reagovati.
Slučaj Zuko ili nešto slično vjerovatno će se nekada nekome ponoviti. Ali bi bilo dobro da iz tog političkog blata zauvijek ostave Srebrenicu i žrtve.
(NAP)
