Možda će ovo zvučati grubo, ali najveći uspjeh fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine nije ni plasman na Svjetsko prvenstvo, ni to što su se naši reprezentativci prvi put u historiji izborili za nokaut fazu. Najveći uspjeh je taj što su, barem nakratko, uspjeli izgurati bh. političare na potpunu marginu javnog interesa.
Dok nestrpljivo brojimo dane do utakmice s Amerikancima, dvojica političkih veterana, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, pokušali su vratiti pažnju javnosti sedmominutnim telefonskim „okršajem“. I doživjeli su spektakularan neuspjeh.
U razgovoru Izetbegovića i Dodika koji su jučer prenijeli mediji čuli smo brojne međusobne optužbe, psovke (Dodik), uvrede (obojica), kratku analizu Dejtonskog mirovnog sporazuma i geopolitičkih odnosa te par korisnih savjeta o mršavljenju i zdravom životu. No, ono što je zaista fascinantno u komunikaciji lidera dvije političke stranke nisu ni psovke, ni optužbe, ni spominjanje „korisnih idiota“, „mudžahedina“ i „papaka“. Fascinantno je koliko je sve to zvučalo poznato. Kao kada, po ko zna koji put, gledate omiljenu seriju u kojoj svaku repliku znate napamet. Dvadeset godina isti scenarij, isti dijalozi i isti glumci. Koji sada, na zalasku političkih karijera, izgledaju samo malo više tragikomično nego prije.
Godinama je bilo dovoljno da Dodik nešto kaže o otcjepljenju RS-a ili da Izetbegović potegne priču o odbrani države, pa da čitavu sedmicu provedemo u beskonačnom kruženju i analiziranju njihovih izjava na televizijama i portalima. A šta se desilo jučer? Nije bilo navijačkih rovova kakve su nam godinama uspješno kopali. Nije bilo masovnog svrstavanja za i protiv jednog ili drugog. Umjesto toga, redali su se komentari da je sve viđeno, da djeluje kao loše režirana predstava, da su se umorili i oni koji ih gledaju, a vjerovatno i oni sami od sebe. Internet, koji inače uspijeva posvađati Srbe, Hrvate i Bošnjake i oko recepta za sarmu, ovog puta je pronašao rijetko područje (više)nacionalnog jedinstva. Ljudi su jednostavno pomnožili sa nulom i Dodika i Izetbegovića i njihov besmisleni dijalog, i preskočili na naredni članak da vide šta je poručio Sergej Barbarez uoči meča sa Amerima.
Najveća tragedija za svakog političara nije kada ga zbog nečega kritikuju ili kada se, kako se to obično kaže, nađe „na udaru javnosti“, nego kada postane dosadan, ispran, nezanimljiv, potpuno predvidiv. A upravo se to jučer dogodilo Miloradu Dodiku i Bakiru Izetbegoviću.
U knjizi „Izborna vrtoglavica“, Francuz Jacques Séguéla, jedan od najpoznatijih svjetskih stručnjaka za politički marketing, među deset osnovnih pravila uspješne izborne kampanje navodi da birači glasaju za budućnost, a ne za prošlost.
“Koliko kandidata je propalo zato što su protraćili vrijeme kampanje u bilansima, a ne u novim idejama? Neka počivaju u miru, ali prošlost nikada nije nikoga ubijedila u nešto. Jedino su krila budućnosti poželjna krila”, piše Séguéla.
Izetbegović, Dodik, Dragan Čović i drugi politički veterani i dalje vode svoje višedecenijske ratove, ali danas pred polupraznim tribinama. Jer se na stadionu pored njih odvija jedna utakmica koja je Bosancima i Hercegovcima puno važnija. I zato je ovaj snimak, sasvim neočekivano, pokazao nešto mnogo važnije od poluprimitivne, „šanerske“ komunikacije dvojice političara koji su posljednjih decenija umnogome odlučivali o sudbini države. Politika kreiranja stalnih tenzija, svađa i beskonačnog vraćanja na iste teme kod građana više ne proizvodi ni strah, ni nacionalno (uz)buđenje, ni spremnost da se domovina i entiteti, ako zatreba, „brane životom“. Samo običan umor.
I zato, ogromno hvala reprezentaciji. Bez obzira na konačni ishod na Svjetskom prvenstvu, oni su već postigli ono nemoguće – skinuli su Dodika, Izetbegovića, Čovića, Konakovića, Nikšića… iz udarnih vijesti i po prvi put nakon mnogo vremena, učinili da gledamo u budućnost, umjesto u prošlost. Malo li je?!
