Kome je Gordana Tadić, glavna državna tužiteljica, lojalna osim Ustavu i zakonima, ne znam, ali znam da je posljedica toga da je čovjek koji je krvav do ramena izašao s rukama u džepovima iz BiH i zauvijek se sklonio od krivičnog progona za genocid”, rekao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, nakon što je Oslobođenje došlo do dokumenata prema kojima je lično Tadić u decembru 2019. godine zabranila hapšenje Milomira Savčića, ratnog komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Vojske RS-a, optuženog za genocid u Srebrenici i koji je u augustu ove godine pobjegao iz BiH.
Nema tajni
Suljagić cijeni kako Tadić nakon ovakvog poteza više, ni pod kojim okolnostima, ne može ostati na funkciji.
“Nema integritet, ovo je najstrašniji faul koji je napravio glavni tužilac”, oni prije nje su smjenjivani za mnogo manje greške, jasan je Suljagić.
Pokušali smo doći i do Milorada Kojića, direktora Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih, koji je Savčiću dojavio da se sprema njegovo hapšenje, ali bez uspjeha. Javio nam se, međutim, Miodrag Stojanović, tadašnji advokat Milomira Savčića, koji je kazao kako se, nakon što je Sud BiH promijenio izrečenu mjeru zabrane, više nije čuo sa Savčićem.
“Nakon što je Sud promijenio izrečenu mjeru zabrane u mjeru pritvora, više nemam nikakav kontakt sa Savčićem i nisam u prilici da kažem bilo šta drugo. Ali, nema tu nikakve tajne. Ne znam otkud Kojiću informacija da se spremalo hapšenje, ja to ne mogu ni znati. Znam šta sam ja radio i to je sve”, kazao nam je advokat Stojanović.
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, smatra da se hitno mora istražiti ko je odgovoran što takve informacije cure iz državnog Tužilaštva.
“Otkud Kojić u cijeloj toj priči, kako on ima kontakte, na koji način dolazi do informacija, te se stvari moraju istražiti. Pa, ne može Tužilaštvo BiH tako raditi”, potcrtava i dodaje da je nejasno zašto je Savčić imao poseban tretman.
Dalje napominje kako je bilo poznato da Savčić posjeduje nekretnine u Srbiji, te da je, smatra on, shodno tome postojala logična i realna mogućnost za njegov bijeg.
A da je svjesno propušteno da se Savčić izvede pred lice pravde, smatra i Kada Hotić, predstavnica srebreničkih majki.
“Škripi bh. pravosuđe, ili su korumpirani ili pristrasni, prema jednima oštri, prema drugima popustljivi, a svjesni smo i da izbjegavaju hapsiti ratne zločince”, govori nam Hotić, pitajući se da li će žrtve ikada dočekati pravdu.
“Hvataju ljude koji su manje krivi, koji nisu imali mogućnost pobjeći u Srbiju, samo da bi popunili normu, dok stotine predmeta ratnih zločina u BiH s haške A liste, dakle zločini za koje ima dovoljno dokaza, još čekaju u ladicama”, kaže.
Predsjednica Udruženja Žene Podrinja – Bratunac Šuhra Sinanović, koja je izgubila 23 člana uže porodice u genocidu u Srebrenici, smatra da Tadić priča jedno, a radi drugo.
“Pred haškim tužiocima je bila slatkorječiva, davala obećanja i njima i nama, a razgovarali smo s njom više puta. Ona se postavljala prema nama kao da ništa ne razumijemo”, priča Sinanović.
Nastavlja kako je svjesna da žrtve nisu ni sudije ni tužioci, ali kako kaže, pametni su i ukazuju već 26 godina na nepravdu koja im je nanesena.
Državljanstvo za bijeg
A da je Srbija utočište za ratne zločince, pokazali su brojni primjeri iz prošlosti. Samo prošle godine je iz BiH preko službenog Graničnog prelaza Rača prebjegao Mirko Vrućinić, optužen za zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. godine u Sanskom Mostu, kojem je suđenje već bilo počelo. Vrućinić nije imao državljanstvo Srbije prije početka suđenja, nego ga je dobio dva mjeseca prije nego što će pobjeći. Isti slučaj je i sa Duškom Kornjačom, ratnim komandantom Čajniča, optuženim za zločine protiv čovječnosti. Prije njega pobjegao je i Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac, general Vojske RS-a, odgovoran za ubistvo 71 osobe na tuzlanskoj Kapiji, kao i mnogi drugi.
(oslobodjenje)
