Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.

Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.

Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.

Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.

Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.

Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.

Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.

Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.

Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.

Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.

Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.

Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.

Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).

To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.

Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.

Sada se situacija iz korijena mijenja.

Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.

I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.

Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.

Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.

Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.

Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.

Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.

Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.

Ali ko za to još mari.

Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.

Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.

Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.

Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.

Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.

Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.

Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.

Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
(Politicki.ba)