U svijetu kriminalnih carstava i političkih intriga, priča o Joaquínu “El Chapu” Guzmánu, legendarnom vođi meksičkog kartela Sinaloa, postala je sinonim za moć, korupciju i sposobnost da se godinama izmiče pravdi. Daleko od meksičkih pustinja, u srcu Balkana, u Laktašima kod Banjaluke, pojavljuje se lik koji, prema mnogima, dijeli slične osobine: Milorad Dodik, čovjek koji već decenijama dominira političkom scenom entiteta Republika srpska, a podjednako i državom Bosnom i Hercegovinom.
No, dok je El Chapa štitila mreža podmićenih zvaničnika, pitanje je – ko i kako štiti “El Chapa iz Laktaša”? I još važnije, hoće li Bosna i Hercegovina morati čekati vanjski pritisak, poput onog kojeg su SAD izvršile na Meksiko, da konačno suoči svog moćnika s pravdom?
Kao i El Chapo, koji je podmićivanjem i ucjenama držao meksičke vlasti pod kontrolom, Milorad Dodik, izgradio je sofisticiranu mrežu utjecaja unutar bosanskohercegovačkog pravosudnog i policijskog aparata. Jedan od dokaza da Dodik kontroliše Tužilaštvo je rečenica koju je izgovorio u vezi s izborom glavnog tužioca BiH Milanka Kajganića: “Ako ne izaberete Kajganića, možete staviti trnje na vrata Tužilaštva.”
Ova izjava bila je javna demonstracija potrebe za kontrolom nad institucijom koja bi, u idealnom svijetu, trebala biti nezavisna i progoniti one koji krše zakon, uključujući i samog Dodika. Kajganić, prema ovim tvrdnjama, postaje ključni igrač u Dodikovom sistemu, osiguravajući da Tužilaštvo ostane lojalno, a ne pravdi, već Dodiku.
No, Dodikova moć ne završava na Tužilaštvu. Postoje ozbiljne indicije da on, direktno ili preko svojih saveznika, kontroliše i dio Suda Bosne i Hercegovine. Kroz mrežu dužnika, prijatelja i političkih saveznika, Dodik je osigurao da odluke unutar Suda dođu prije do njega nego li ih se do kraja usaglasi unutar institucije. Ova kontrola nije uvijek eksplicitna, ali je učinkovita – sudije, svjesne političkih pritisaka i posljedica, često djeluju oprezno kada su u pitanju slučajevi koji se tiču Dodika ili njegovog kruga.
Savršen paravan za policijske agencije
Policijske agencije, poput Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) ili entitetskih policijskih snaga, također su pod Dodikovim utjecajem, bilo kroz direktnu lojalnost ili preko mreže dužnika. Iako je Tužilaštvo BiH izdalo nalog za Dodikovo privođenje zbog optužbi za napad na ustavni poredak, akcije hapšenja izostaju. Razlog? Policijske snage, djeluju kao Dodikova zaštita, umjesto zaštita reda i poretka. Ministar unutrašnjih poslova Rs-a, Siniša Karan, javno je izjavio da “niko iz rukovodstva Rs-a neće biti uhapšen”, čime je potvrdio da MUP Rs-a služi kao štit, a ne kao organ koji provodi zakon.
Istovremeno, ta poruka bila je savršen paravan za policijske agencije na nivou BiH da i ne pomisle hapsiti Dodika, pod opaskom povećanog rizika, što je zapravo prenesena scena ekranizacije načina na koji su meksičke policijske agencije fingirale progon Sinaloe.
I da ne bude nejasno, bilo da je riječ o entitetskom ili državnom policijskom aparatu, Dodikova mreža nije ograničena srpskom etničkom linijom, čak bih se usudio reći da je njegova podrška dublja u dijelovima aparata koje čine hrvatsko-bošnjački kadrovi.
Aktuelna situacija u Bosni i Hercegovini postavlja ključno pitanje: bježi li Milorad Dodik od pravosudno-policijskog aparata, ili taj aparat bježi od njega? Dokaz da Dodik nije u klasičnom bijegu leži u njegovom javnom nastupu. On ne bježi u sjenu poput El Chapa, koji je godinama izbjegavao hapšenje skrivajući se u planinama Sinaloe.
Naprotiv, Dodik je prisutan – putuje u inostranstvo, drži konferencije za novinare, pa čak i slavi rođendan u Palači Republike srpske pod zaštitom policije. Kada je Interpol odbio raspisati međunarodnu potjernicu za njim, Dodik je to iskoristio kao dokaz svoje nedodirljivosti, putujući u Izrael i Rusiju bez straha od hapšenja.
S druge strane, pravosudni i policijski aparat djeluje paralizirano. Nalog za Dodikovo privođenje postoji, ali njegova provedba je praktično nemoguća bez političke volje i koordinacije koja bi trebala rezultirati hapšenjem.
U međuvremenu, Dodik nastavlja provocirati, najavljujući paralelne institucije, poput suda i tužilaštva Rs, te javno prijeti. Ova situacija ukazuje na to da pravosudni sistem ne samo da ne progoni Dodika, već mu omogućava da nesmetano djeluje, sklanjajući mu se s puta, dok institucije ostaju zarobljene u mreži straha, korupcije i političkih pritisaka.
Hoće li biti potreban pritisak SAD-a?
El Chapo je godinama izbjegavao pravdu zahvaljujući korupciji unutar meksičkih vlasti, ali njegovo konačno hapšenje 2016. godine bilo je rezultat snažnog pritiska Sjedinjenih Američkih Država, koje su pružile obavještajnu i operativnu podršku. Bosna i Hercegovina nalazi se u sličnoj situaciji.
Američki časopis Foreign Affairs nedavno je objavio analizu u kojoj se tvrdi da Zapad ima pravnu i političku osnovu da zaustavi Dodika, čak i po cijenu eskalacije, jer bi pasivnost dovela do de facto otcjepljenja Republike srpske. Međutim, dok međunarodna zajednica, uključujući EU i OHR, pokazuje odlučnost na riječima, konkretne akcije izostaju. EUFOR, koji ima mandat za održavanje sigurnosti, do sada nije signalizirao spremnost za direktnu intervenciju u slučaju Dodikovog hapšenja, ostavljajući teret na ionako oslabljenim domaćim institucijama.
Pritisak SAD-a, sličan onom u slučaju El Chapa, mogao bi biti presudan. Američki ambasador Michael J. Murphy ranije je pružao snažnu podršku visokom predstavniku Schmidtu, ali trenutna administracija pokazuje manju angažiranost, što Dodiku daje prostor za manevriranje. Bez snažnog vanjskog pritiska, bosanskohercegovački pravosudni i policijski aparat teško će se odvažiti na hapšenje Dodika, posebno zbog straha od političke i sigurnosne eskalacije.
Sumirano, Milorad Dodik, poput El Chapa, vlada kroz mrežu lojalnosti, straha i korupcije. Njegova kontrola nad tužilaštvom, dijelovima suda i policijskim snagama omogućava mu da izbjegava pravdu, dok pravosudni aparat bježi od sukoba s njim. Dok Dodik nastavlja izazivati državne institucije i međunarodnu zajednicu, Bosna i Hercegovina ostaje u pat-poziciji, čekajući trenutak kada će politička volja – domaća ili međunarodna – prevagnuti.
Hoće li biti potreban pritisak SAD-a da se “El Chapo iz Laktaša” privede pravdi? Vjerovatno da. Bez vanjskog impulsa, Dodikova mreža nastavit će ga štititi, dok će pravosudni sistem ostati nemoćan pred njegovom moći. U međuvremenu, pitanje nije samo bježi li Dodik od pravde, već koliko dugo će pravda bježati od njega. I koju cijenu će zbog svega platiti Bosna i Hercegovina!
(NAP)
