Dok je u kabinetu premijerke Golde Meir vladala potpuna konfuzija te 1973. godine jedan od pobočnika načelnika generalštaba IDF-a je izjavio: „Uhvatili su nas sa hlačama na koljenima“. Tadašnji načelnik generalštaba rođeni Sarajlija David „Dado“ Elazar nije bio shvaćen ozbiljno u sklopu priprema za napad arapske koalicije. Zaspali su na tren i Aman (vojna obavještajna služba) i Šabak (služba unutrašnje sigurnosti) dok je barem Mossad preko Ašrafa Marvana i šifre „hemikalija“ znao da je rat neizbježan.
Međutim takav propust strahobalnog obavještajnog aparata bio je moguć te sudbonosne 1973. godine kada je bila posljednja prilika da se uništi država Izrael. Jučer međutim nije zakazala samo obavještajna zajednica Izraela, zakazali su politički i društveni sistem. Još devedesetih godina polemolog i vojni strateg Martin van Creveld uspostavio je tezu da svako odugovlačenje uništenja Hamasa i nekadašenjeg Fataha ali prije svega Hamasa, samo osnažava te terorističke frakcije. Što se bude više odugovlačio konačni obračun sa Hamasom to će isti postajati snažniji, otporniji i sposobniji da udari brže i jače. Hamas je jučer udario i jako i brzo i bezobrazno odvažno uhvativši Izrael ne s hlačama na koljenima nego bez hlača uopšte.
Nezapamćeno mali broj vojnika IDF-a čuvao je sigurnosnu ogradu, da bi raketni udari uz koordinirani napad dronovima koji su ručnim odbrambenim bombama zasuli puškarnice i isturene vatrene tačke – potpuno anhilirao stražarsku posadu. Nakon što su provalili ogradu i stvorili brešu u istoj, u dosad nezabilježenom desantu motornim paraglajderima ubačen je veliki broj boraca Hamasa širom južnog Izraela. Dakle krajnje asimetričan model čak i za Hamas koji je ispekao zanat asimetričnog ratovanja, koje nota bene nije asimetrično po nesrazmjernosti protivnika već nesrazmjermnosti konvencionalnih i nekonvencionalnih metoda odnosno modela napada.
U tom totalnom napadu s kopna, mora i iz vazduha i uz dosad nezabilježeno raketiranje izraelska strana je bokserskim rječnikom ušla u seriju udaraca od kojih je bilo teško održati se na nogama. Naravno as na koji od 1967. godine Izrael igra vrlo uspješno jeste njegovo ratno zrakoplovstvo IAF koje nema pandana u regiji pa i šire. Ostaje međutim kao reper iznenađenja i to da su neki od generala IDF-a pobijeni na spavanju ili zarobljeni čemu nismo svjedočili u zadnjih pedeset godina.
Dakako najgori segment svakog arapsko-arapskog rata jesu kolateralne žrtve i upotreba oružja kojem je upravo cilj stvoriti što veću kolateralnu štetu i žrtve. Saturacijom odnosno istovremenim napadom iz velikog broja pravaca odnosno vatrenih tračaka, linijski poredane i pažljivo skrivene baterije višecijevnih bacača raketa Rajum 114 mm sa po 12 cijevi sijali su smrt u svim izraelskim gradovima. Tu je svakako i značajno pitanje broja Željeznih kupola odnosno sistema Iron dome čija je uspješnost jučer bila smanjena usljed čitavog niza faktora.
Naime Iron dome je kompjuterizirani sistem prema kojem kompjuter preračunava trajektorije ispaljenih artiljerijskih raketa i granata uz procjenu koju daje operateru o stepenu vjerovatnoće pogotka. Ukoliko sistem procijeni da raketa ili granata idu u more ili u pustinju na nju se ne djeluje. I inače tokom masovnih napada vbr-ovima koje Hamas dobija od Irana preko Hezbolaha ali ih i sam radi, preko 30 posto ispaljenih raketa završi u moru ili pustinji te zbog toga norma preciznosti od 85 posto koju ima Iron dome može biti ispunjena. Međutim, jučer su artiljerci Hamasa bili značajno precizniji jer su svi ciljevi bili u unutrašnjosti Izraela, a opšti je utisak da su i značajne pripreme porodile rezultate.
Sa druge strane IDF ima najbrži mobilizacijski sistem na svijetu obzirom da je do večeri bilo mobilizirano oko 30 brigada mješovitog sastava uz 10 profesionalnog te četiri divizije rezervista. Odbrambeni sistem Izraela oslanja se na veliki regrutni bazen stanovništva uz aktivnu i pasivnu rezervu te profesionalne snage, a s obzirom da muškarci služe obavezni vojni rok pet, a žene tri godine taj regrutni bazen je ustvari cjelokupno stanovništvo.
Tokom poslijepodneva IDF je uspio da lokalizira dalji prodor Hamasa, ali svakako da Hamas ima veliki adut u rukavu, a to su kidnapovani civili i vojnici IDF-a. Uz nezaobilazan
aeromiting IAF-a po Gazi predstoje čišćenja uporišta Hamasa dok je unatoč odobrenju
opcija kopnene invazije još uvijek neizvjesna. Gaza nije Libanon, a ni stanje u IDF-u nije kao te 2006. godine zapravo Izrael je daleko od onoga kakvim se doima. Zemlja je politički podijeljena obzirom da se povratak Benjamina Natanjahua na mjesto premijera mnogima nije svidio. Postojeća vlada je vrlo klimava obzirom da je Natanjahu kao nužno zlo vladu formirao sa ekstremnom desnicom koja bi ga mogla politički dezavuirati ukoliko ne odgovori dovoljno radikalno na ovaj napad.
S druge strane IDF je izuzetno neraspoložen prema novoj vladi koja ga je ustavnim i
reformskim programima značajno ograničila naročito reformom zakonodavstva. U tako
podijeljenu zemlju sa opozicijom koju predvodi Yair Lapid uz čitav niz unutrašnjih izazova, Hamas je pokušao zaigrati na najskuplju kartu svojim bezobrazno žestokim napadom koji bez sumnje nije samostalno ni planirao ni proveo. U konačnici ovo nije rat Palestinaca već proxy rat Irana sa Izraelom koji asimetrično zadaje udarce obzirom da je Izrael i dalje konvencionalno nedostižan. U toj i takvoj arhitekturi složenih i fluidnih savezništava svojstvenih regionalnom sigurnosnom kompleksu bliskog istoka ni ovaj put Gaza neće nestati obzirom da nekontrolirani haos Bliskog istoka ipak ima svoje kontrolore.
Ono što je sigurno jeste da nisu svi bacili svoje karte u igru obzirom da je Hezbollah željan ući u ovaj sukob ali bez blagoslova iz Teherana ipak ne može obzirom da i Teheran ima na umu kako je prošla arapska koalicija 1973. kada je bez rezerve bacila sve na Tel Aviv preko Golana i Sinaja.
Deja vu nad Palestinom, opet i opet do daljnjeg.
(NAP)
