Nije bitno ko je predsjednik, jer je ruski princip uvijek isti. Prvo se, navođeni iz Moskve, pobune separatisti, onda svoju teritoriju proglase republikom, potom pozovu maticu Rusiju u pomoć, koja, na kraju, pošalje svoju vojsku da na teritoriji druge države uspostavi svoje vojne baze. Neke od tih paradržava Rusija, na kraju, prizna kao „nezavisne republike“, dok druge vječno ostavlja u neriješenom ustavno-pravnom statusu. Princip je, dakle, isti bio i u Moldaviji kada je Rusija otimala Transistriju koju su nazvali Pridnjestrovlje, i u Gruziji kada su se „pobunile“ Abhazija i Južna Osetija, na ukrajinskom poluotoku Krimu kojeg je Rusija anektirala i, na kraju, na istoku Ukrajine, gdje su formirane paradržave Luhanjska narodna republika i Narodna republika Donjeck.
Pridnjestrovlje – Moldavija
Dok su oči cijelog svijeta bile uprte u Moskvu, u ponedjeljak je navečer na rumunskoj televiziji zastupnica Ana Catauta kazala da su, prema njenim informacijama, „separatistički čelnici iz Tiraspola u Rusiji, gdje pokušavaju uključiti Pridnjestrovlje na popis separatističkih regija“.
Šta je, zapravo, Pridnjestrovlje?
Ako gledate službene karte, bivša sovjetska republika Moldavija cijelom svojom sjevernom granicom se naslanja na Ukrajinu. Ali faktičko stanje na terenu nije baš tako. Oko 4,1 hiljadu kvadratnih kilometara na sjeveru Moldavije , u pograničnom dijelu sa Ukrajinom, uopće ne kontroliraju vlasti smještene u glavnom gradu Kišinjevu. To područje neki nazivaju Transistrijom. Suštinski, u pitanju je „samostalna“ Pridnjestrovska moldavska republika ili, jednostavnije rečeno, Pridnjestrovlje. Formalno, nikada nijedna država na svijetu, pa čak ni Rusija, nije priznala postojanje Pridnjestrovlja. Međutim, od 1992. godine egzistira takozvana Pridnjestrovska moldavska republika, stvorena uz pomoć četrnaeste sovjetske armije. U ovom području, uglavnom su živjeli Rusi, Ukrajinci i Rumuni. Nakon što je Moldavija napustila Sovjetski savez, u ovoj regiji došlo je do pobune. Stanivnici današnjeg Pridnjestrovlja su zatražili pripajanje Rusiji, organizirali referendum i, na kraju je sve eskaliralo u oružani sukob legalnih vlasti iz Kišinjeva i pobunjenika na sjeveru Moldavije. U sukobima je bilo između 500 i 1000 žrtava. U ovaj sukob se, ubrzo, umiješala ruska vojska i Pridnjestrovlje se uspjelo „otcijepiti“ od Moldavije. Uz pomoć ruske vojske uspostavili su svoje institucije, formirali vojsku, ustanovili pasoš i ostale dokumente. Osnovno zanimanje im je bio kriminal, odnosno proizvodnja i prodaja oružja. Za plasiranje svojih proizvoda koristili su ukrajinsku luku Odesa kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije. Mada su Rusi otvoreno podržavali čelnike Pridnjestrovlja, nikada nisu priznali njihovu nezavisnost. Ali, bez obzira na to, prema zvaničnim podacima, Rusija u Pridnjestrovlju ima više oko hiljadu svojih vojnika. I oni su početkom februara ove godine učestvovali u vježbama ruske vojske, organiziranim na granicama Ukrajine. Pridnjestrovlje je teritorija koja kopnom nije povezana s Rusijom, ali je u pitanju područje koje je pod apsolutnom kontrolom Moskve. Odlukom Vijeća Evrope, ovo područje se smatra – područjem zamrznutog konflikta.
Južna Osetija – Gruzija
Ukazom Dmitrija Medvjedjeva, tadašnjeg predsjednika Ruske Federacije, 26. avgusta 2008. godine Moskva je službeno priznala Republiku Južnu Osetiju. U pitanju je teritorija koja se nalazi u granicama međunarodno priznate države Gruzije. Sukobi između stanovnika Južne Osetije i vlasti u Gruziji počeli su odmah nakon raspada SSSR-a. Tokom 1992. godine Južna Osetija je proglasila nezavisnost izražavajući želju da se priključi Rusiji. Izbio je rat koji je, ubrzo prekinut i formirane su, takozvane, mirovne snage Rusije, Osetije i Gruzije. Situaciju na terenu bilježila je misija OSCE-a. Međutim, 2004. godine dolazi do napetosti u toj regiji. Ubrzo će američki predsjednik George Bush reći da je budućnost Gruzije u NATO-u. Legalne vlasti u Gruziji 2008. godine pokrenule su akciju oslobađanja svoje teritorije. No, Rusija je odmah reagirala i poslala svoje snage u Gruziju. Južna Osetija je „sačuvana“, i nedugo nakon vojne operacije Rusija je priznala ovu paradržavu. Prvo je Duma zatražila od predsjednika Ruske Federacije priznanje Južne Osetije, da bi, na kraju, predsjednik Medvjedjev potpisao ukaz o priznanju ove takozvane države koju ne priznaje nijedna zapadna sila. To, međutim, ne mijenja faktičko stanje na terenu. Južna Osetija postoji.
Predsjednik Južne Osetije Anatolij Bibilov je 2018. godine bio u službenoj posjeti Banja Luci, gdje je prisustvovao ceremoniji obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske.
“Nisam došao u Bosnu i Hercegovinu, već na praznik u Republiku Srpsku“, kazao je Bibilov.
Anatolij Bibilov se tada susreo sa Miloradom Dodikom, a nakon sastanka je izjavio da njih dvojica imaju isti odnos prema „strateškom partneru-Rusiji“.
Abhazija – Gruzija
I Abhazija je, slično kao Južna Osetija, paradržava na području međunarodno priznate Gruzije. Istočne granice ove takozvane države izlaze na Crno more, što je geostrateški vrlo bitno. Nakon raspada SSSR-a, i nezavisnosti gruzije, Abhazija je odlučila krenuti u separatizam. Početkom devedesetih proglasili su nezavisnost. Službena valuta je ruski rubalj. Stanovnici Abhazije bez problema dobivaju ruske pasoše- što za njih predstavlja jedinu mogućnost za putovanje na Zapad. Ovu državu Ruska Federacija godinama nije priznavala, ali nakon što su ruske snage 2008. godine ušle u Gruziju, Medvjedjev je priznao Abhaziju.
I Abhazija je osnovala svoje institucije koje priznaju Rusija, Nikaragva, Venecuela, Južna Osetija i Pridnjestrovlje. Tokom 2015. godine zvaničnici Abhazije bili su u „službenoj“ posjeti Republici Srpskoj, gdje su razgovarali sa tadašnjim predsjednikom bh. entiteta Miloradom Dodikom.
Dodik je, izvijestit će RTRS, rekao da su „Srpska i Abhazija bile u identičnim situacijama kada je riječ o borbi za autonomiju i političku samostalnost“
DNR i LNR – Ukrajina
Kada je Viktor Janukovič 2013. godine odlučio obustaviti integraciju Ukrajine u EU, nezadovoljni stanovnici ove države su izašli na ulice. Tri mjeseca protesta na Trgu Majdan rezultiralo je svrgavanjem sa vlasti proruskog predsjednika Ukrajine. Tačno 22. februara 2014. godine Janukovič je pobjegao u Moskvu. Iz pravca Rusije su, istodobno, upućene vojne formacije koje su okupirale poluotok Krim. Proruske paravojne formacije su tada povele oružanu pobunu u dijelovima ukrajinskih regija Luhanjsk i Donjeck. Oko 30 posto ovih regija je „okupirano“ i proglašene su dvije republike – Luhanjska narodna republika i Donjecka narodna republika. Godinu kasnije, u glavnom bjeloruskom gradu Minsku je postignut mirovni sporazum kojeg su se, dijelom, pridržavale i ukrajinske vlasti u Kijevu i čelnici proruskih paravojnih formacija. Međutim, krajem 2021. godine Rusija je počela gomilati svoje snage na granicama Ukrajine što je izazvalo tenzije na granicama okupiranih ukrajinskih teritorija. Ruska Duma je sredinom februara pozvala predsjednika Vladimira Putina da prizna ove dvije paradržave, što je on, na kraju, i učinio. Čelnici LNR i DNR su odmah potpisali sporazum kojim je ruskim snagama omogućeno da uđu na okupiranu teritoriju Ukrajine. No, u narednom periodu Zapad očekuje veću invaziju. Prije svega, novoproglašene republike su odvojene od Krima i Pridnjestrovlja. Da bi se spojile te teritorije, Rusija bi morala okupirati dva grada – Mariupolj na obalama Azovskog i Odesu na obalama Crnog mora. Oba ova grada još uvijek kontroliše vlada u Kijevu.
Dan nakon ruskog priznanja paradržava u Ukrajini, ambasador Ruske Federacije u BiH Igor Kalabuhov posjetio je Banja Luku gdje se sastao sa Miloradom Dodikom odakle je pozdravio priznanje LNR i DNR. Istovremeno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je za ruske medije kazao da „pravo na suverenitet treba poštovati samo u odnosu na države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji“.
