Poručnik Radovan Višković aktivno je u julu 1995. godine učestvovao u prebacivanju zarobljenih srebreničkih Bošnjaka na mjesta gdje su strijeljani. Dokazuju to haški dokumenti do kojih je došla Istraga.ba. U nastavku objavljujemo transkripte presretnutih razgovora vođenih u julu 1995. godine, a koji su korišteni u skoro svim predmetima koji su zbog genocida u Srebrenici vođeni pred Haškim tribunalom.
Dan nakon pada Srebrenice, 12. jula 1995. godine, osuđeni ratni zločinac Radislav Krstić u svojstvu komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske pozvao je svog oficira za saobraćaj – potpukovnika Rajka Krsmanovića.
transkript razgovora Krsmanović-Krstić
Krstić: Halo. Je li Krsmanović?
Krsmanović: Jeste, izvolite
Krstić: Slučaj, piši
Krsmanović: Da
Krstić: Ovako, Pale, Višegrad, Rogatica, Sokolac, Han Pijesak, Vlasenica, Milići, Bratunac, Zvornik. E, ovako. Znači, iz svih tih mjesta ukupno da bude do 17 sati na stadionu u Bratuncu.
Krsmanović: 17 časova, stadin Bratunac
Krstić: Nemoj da slučajno ne bude. Je l ti jasno?
Krsmanović: Jeste
Krstić: Ajde
Tim autobusima pripadnici Vojske Republike Srpske iz Potočara su prebacivali žene i djecu bošnjačke nacionalnosti. Stariji maloljetnici i ostali muškarci uglavnom su krenuli preko šume gdje su im pripadnici Vojske i policije RS-a pravili zasjede. Veći dio njih je odmah zarobljen na putu između Konjević Polja i Nove Kasabe, dok je jedna grupa zarobljena u selu Sandići, na putu između Konjević Polja i Bratunca. U večernjim satima (21 h) 13. jula 1995. godine potpukovnik Krsmanović poziva pomoćnika sa saobraćaj u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske – poručnika Radovana Viškovića.
transkript razgovora Krsmanović-Višković
Krsmanović: Viškoviću, evo tačna informacija. 700 ljudi se nalazi u selu Sandići.
Višković: Da
Krsmanović: To je od raskrsnice ka vama. Potrebno je da se zaustave na tome mjestu autobusi i da ukrcaju deset komada i da ih dovezu ovdje kod mene.
Višković: Slušaj
Krsmanović: Da
Višković: Ajde ti tamo, to je svakako bratunački punkt, neka oni jave na punkt, neka se to ukrca i nek dovezu, jer ja nemam vezu odavde sa punktom.
Krsmanović: Dobro, u redu
Višković: Ajde
U prvostepenoj presudi Haškog tribunala protiv Radislava Krstića navedeno je da je “komanda Drinskog korpusa znala da se 13. jula 1995. na cesti Bratunac – Konjević Polje zarobljavaju hiljade bosanskih Muslimana”.
“Pretresno vijeće dalje konstatuje da je jedan oficir iz komande Drinskog korpusa tada još uvijek bio uključen u rukovođenje kretanjem autobusa u zoni bivše enklave u kojoj su držali zarobljenike, uprkos činjenici da je odvoženje bosansko-muslimanskih žena, djece i staraca iz enklave već bilo završeno sat vremena prije toga”, navedeno je u presudi generalu Radislavu Krstiću.
Ovaj dio presude se direktno odnosi na telefonski razgovor Rajka Krsmanovića i Radovana Viškovića, tada pomoćnika načelnika za saobraćaj u glavnom štabu Vojske Republike Srpske, a danas premijeru tog entiteta. Pretresno vijeće Haškog tribunala direktno pomiminje Viškovićev i Krsmanovićev razgovor.
presuda Radislavu Krstiću
“Isto tako, 13. jula 1995. u 21:00 sat, zabilježen je razgovor u kojem je učestvovao pukovnik Krsmanović, načelnik službe za saobraćaj Drinskog korpusa. Krsmanović, koji je 12. jula 1995. bio uključen u organizovanje autobusa za transport bosansko-muslimanskih civila iz Potočara, drugom učesniku razgovora je rekao da se “700 ljudi nalazi […] u selu Sandići” i da je “potrebno […] da se zaustave na tome mestu autobusi. Da ukrcaju 10 komada, i da ih dovezu ovde kod mene.” Između 1000 i 4000 zarobljenih bosanskih Muslimana uhvaćenih na cesti Bratunac – Konjević Polje bilo je zatočeno na poljani u Sandićima cijelog dana 13. jula 1995. godine. Riječima pukovnika Krsmanovića o ukrcavanju “10 komada” teško je pripisati neko precizno značenje. Taj razgovor ipak pokazuje u najmanju ruku to da je pukovnik Krsmanović sat vremena nakon što je uvečer 13. jula 1995. obavljen prevoz bosansko-muslimanskih žena, djece i staraca, i dalje bio uključen u rukovođenje kretanjem autobusa u zoni bivše enklave. Konkretnije, pukovnik Krsmanović je rukovodio kretanjem autobusa upravo u zonama u kojima su 13. jula 1995. pokupljene hiljade bosansko-muslimanskih zarobljenika, i u vrijeme kad su ih prevozili u Bratunac na lokacije na kojima su ih držali”, navedeno je u prvostepenoj presudi.
svjedočenje eksperta Butlera
O razgovoru Krsmanovića i Viškovića govorio je i ekspert Richard John Butler, svjedočeći pred Haškim tribunalom u predmetu protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića. Termin – “deset komada” Butler nije mogao objasniti, ali je rekao da je u tom periodu, na punktovima Vojske RS-a trajalo prikupljanje srebreničkih Bošnjaka koji su te noći prespavali u autobusima i kamionima. Veći dio njih je, prema drugim presudama, kasnije prebačen na područje Zvornika gdje su strijeljani.
Potpukovnik Rajko Krsmanović se pominje i u revidiranoj optužnici protiv Vujadina Popovića i drugih, sad već osuđenika za genocid u Srebrenici, kao jedan od oficira koji su učestvovali u “udruženom zločinačkom poduhvatu” sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na čelu. Neposredno nakon pada Srebrenice, sa Krsmanovićem se sastajao i Radovan Višković, kojeg je u svom iskazu pomenuo i svjedok – Željko Kerkez. Viškovića je, ranije smo već objavljivali, u svom iskazu pominjao i zaštićeni svjedok Suda BiH M-16. On je kazao da je vidio Viškovića i kod stadiona u Novoj Kasabi gdje su bili zatočeni srebrenički Bošnjaci. Da je Višković boravio i u Kasabi potvrdio je i haški svjedok Željko Kerkez.
