Bio je avgust i bila je 2020. godina. Svoj formalni angažman u Oslobođenju započeo sam tekstom o zloupotrebama Gordane Tadić u vezi sa stanarinom. Uglavnom, s urednicom Oslobođenja sam danima prije objave članka analizirao dokumente koji dokazuju da je glavna državna tužiteljica, na osnovu fiktivnog ugovora, naplaćivala stanarinu. U pitanju je stan u sarajevskom naselju Otoka. Ukratko, glavna tužiteljica je u jednoj zgradi kupila stan koji je prijavila na svog sina, a onda je, navodno, bila podstanar u stanu pored. Kiriju za taj stan naplaćivala je od Tužilaštva BiH. I to na osnovu fiktivnog ugovora sa “stanodavcem”, napisanog na komadiću papira, koji nikad nije bio ovjeren u nadležnoj poreznoj upravi.

Mit

Priča je objavljena u ponedjeljak, 17. avgusta, na naslovnici Oslobođenja i, nažalost, nije zainteresirala mnogo medija u Bosni i Hercegovini. Regionalni mediji su prenijeli priču, ali domaća radinost je bila ograničena.

Većina medija iz BiH tih je dana i mjeseci bila fokusirana na “ugrožavanje sigurnosti” glavne državne tužiteljice koja se fiktivno uhvatila ukoštac sa korupcijom. Sijevale su anonimne prijave svima poznatih prijavitelja, tužioci su “žurno” slali saopćenja za javnost, prijavljeni su još žurnije pozivani na saslušanje, o čemu su, uredno, obavještavani mediji koji su tih dana gradili mit o neustrašivoj glavnoj državnoj tužiteljici.

Na koju je, vjerovali ili ne, pokušano šest lažnih atentata. Jednom njen suprug nije promijenio pakne, drugi put su je preticali nesavjesni vozači, treći put… I bilo bi tako unedogled da Gordana Tadić nije razriješena. Borila se do posljednjeg ročišta, ali na kraju je šest članova VSTV-a glasalo za razrješenje. Nedugo, zatim, Gordana Tadić je završila na crnoj listi SAD-a. Pored ostalog, i zbog onog teksta Oslobođenja iz avgusta 2020. godine.

Zvuči suludo, ali Gordana Tadić je direktni krivac što su Nikola Špirić, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Asim Sarajlić, Amir Zukić, Mirsad Kukić i drugi završili na crnoj listi SAD-a. Jer da je ona radila svoj posao, niko od navedenih ne bi obnašao funkcije koje trenutno obnaša. Većina njih bi bila u zatvoru ili, barem, na optuženičkoj klupi.

Jedini veći krivac za “stavljanje” Milorada Dodika i Željke Cvijanović na britansku crnu listu, a Dodika i Špirića na američku crnu listu je Milan Tegeltija. On je godinama bio šef pravosuđa. On je godinama krojio pravosudni sistem po mjeri navedenih zvaničnika. On je imenovao Gordanu Tadić na poziciju glavne državne tužiteljice. On je sada na crnoj listi.

Bilo je to prije petnaestak dana kada se pored mene, u Istočnom Sarajevu, zaustavio bijesni Mercedesov terenac, bijele boje i tamnih stakala. Vozačevo staklo se spustilo i ugledao sam Milana Tegeltiju. Uljudno me pozdravio, razmijenili smo par rečenica i dogovorili kafu. Bivši predsjednik VSTV-a danas je savjetnik Milorada Dodika i tviteraš. Reći će mi da bi bilo dobro da pijemo kafu u Istočnom Sarajevu, jer se on po Federaciji slabije kreće jer svašta piše na Twitteru.

Siguran sam da sigurnost Milana Tegeltije ne bi bila ugrožena u bilo kojem dijelu BiH. Osim, možda, u onim kafanama gdje je “trgovao” uticajem, obećavajući imenovanja i razgovore sa “postupajućim tužiteljicama”. Bivši predsjednik VSTV-a BiH Milan Tegeltija je, rekoh, od januara na crnoj listi SAD-a. Bivša glavna državna tužiteljica je od ponedjeljka na crnoj listi SAD-a. E, sada možete zamisliti koliko je korupcija obuzela ovu državu kada su najviši pravosudni zvaničnici, koji su pola decenije upravljali pravosuđem, završili na crnoj listi zbog – korupcije.

Budimo realni, svuda na svijetu se krade. U svakoj državi ima korupcije. Što bogatija država, to je veći iznos kojim se korumpiraju zvaničnici. A kako se države bore protiv te korupcije? Pravosuđem. Samo pravosuđe ima ovlasti da se obračunava sa korumpiranim političarima. Zabluda je da se korupcija ukida na izborima. Jer skoro svaki naredni zvaničnik će krasti ako je njegov prethodnik nekažnjeno krao. Korupcija ne dijeli zvaničnike na lijeve i desne. Uvjerili smo se protekle dvije decenije da podjednako kradu i lijevi i desni. U pitanju su samo nijanse i godine iskustva. I tako će ostati sve dok pravosuđe ne počne raditi svoj posao.

Ko donosi pravnu sigurnost?

Borbu protiv korupcije u Bosni i Hercegovini, napisao sam to već, ne može voditi SAD. Borbu protiv korupcije mogu voditi samo bosanskohercegovački tužioci i sudije. Jedina prijeko potrebna reforma u Bosni i Hercegovini je ona koja bi reformirala pravosuđe.

Možemo mi izmijeniti način izbora delegata u Dom naroda FBiH, možemo uvesti elektorski sistem glasanja za članove Predsjedništva BiH, ali ne može izborna reforma ukinuti korupciju. Sve relevantne ankete pokazuju da bh. državljani ne emigriraju iz države iz ekonomskih razloga. Sada je presudan nedostatak pravne sigurnosti. A ko donosi pravnu sigurnost? Tužilaštva i sudovi.

Kakvu pravnu sigurnost može donijeti država u kojoj četiri glavna državna tužitelja nisu dočekala kraj mandata jer su, čak i u ovakvoj situaciji, “nanosili štetu ugledu bh. pravosuđa”. Otišao je Marinko Jurčević. Za njim je otišao Milorad Barašin. Poslije je smijenjen Goran Salihović da bi na kraju bila smijenjena i Gordana Tadić. Ona je završila i na američkoj crnoj listi. Samo, treba biti iskren. Crna lista je posljedica. Uzroci su bitni.