Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske i bliski saradnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kazao je u intervjuu za TV Herceg-Bosna da se u Dejtonu “nije bilo dovoljno oprezno” kada se razgovaralo o načinu izbora članova Predsjedništva BiH.
Po Kovaču, razlog tome je što “se vjerovalo da to niko neće zloupotrebljavati”. On je stidljivo, ali ipak ukazao na odgovornost Tuđmana, kazavši da se u Dejtonu “neke stvari nisu dovoljno razjasnile”.
“Da se tada preciziralo kako se bira hrvatski član Predsjedništva bilo bi sve drugačije. Tada je bilo logično za onog ko je pregovarao uime Hrvatske, uime hrvatske delegacije, dakle – Franjo Tuđman, da će taj član Predsjedništva biti Hrvat… A ne da će ga birati Bošnjaci”, kaže Kovač.
Vojna i ustavna asimetrija
Na konstataciju Kovača da hrvatska delegacija nije bila “dovoljno koncentrirana” u Dejtonu, voditelj hrvatske televizije u BiH je primijetio cinično da je srpska delegacija bila dovoljno koncentrirana.
U vezi s time je Kovač uzvratio još ciničnije: “Srbi su imali puno jaču vojnu poziciju na terenu.” U prevodu: bh. Hrvati nisu dobili Dejtonom isto što i Srbi, jer su bili vojno slabiji. Time je Kovač otkrio suštinu problema. Sva priča o navodnoj neopreznosti, nedovoljnoj koncentraciji je smiješan izgovor.
O tome da je Dejtonski, sa svom svojom asimetričnošću i nejednakošću pozicije tri konstitutivna naroda, odraz vojnog nesrazmjerna na terenu nedano sam pisao detaljno ovdje.
U svakom slučaju, gledište Mire Kovača je u neku ruku svježe. Jer navikli smo da se pitanje izbora članova Predsjedništva BiH trivijalizira, tako što hrvatski zvaničnici isključivo optužuju bošnjačku stranu, što je kulminiralo nedavnom ocjenom predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da “Bošnjaci maltretiraju Hrvate”.
Da je ipak Kovač u pravu i da se hrvatska delegacija nije izborila za legitimno predstavljanje tri naroda u Predsjedništvu, potvrđuje i Jim O’Brien, doskorašnji pomoć američkog državnog sekretara i jedan od američkih pravnika koji su radili na izradi Dejtona. S tim da O’Brien pojašnjava da razlog tome nije bio odsustvo koncentracije, već nešto drugo.
Čovićev Izborni zakon bio na stolu u Dejtonu
U svom tekstu Dejtonski ustav BiH, O’Brien iznosi niz detalja iz dejtonskih pregovora o načinu izbora članova Predsjedništva. On najprije podcrtava da je “Predsjedništvo BiH kreirano tako da uključi tri čovjeka, jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata”.
”Svaki se”, veli on, “bira izravno, što je bio poraz za dominantne stranke, koje su težile kontroli nad procesom nominacije i odabira.”
Kako dalje pojašnjava, Srbin se u Predsjedništvo BiH bira sa područja Republike Srpske, a Bošnjak i Hrvat sa područja Federacije. Dalje O’Brien navodi da su se predstavnici tri delegacije u Dejtonu sastajali kako bi dodatno precizirali način izbora članova Predsjedništva.
“Bosanski Srbi su”, veli, “računali da će Republika Srpska ostati pod srpskom kontrolom, te su ostavili Bošnjacima i Hrvatima da glasaju u Federaciji. Bosanski Hrvati bili su zabrinuti da će Hrvati iz Republike Srpske biti manje nacionalistički nastrojeni od onih s teritorija samoproglašene paradržave Herceg-Bosne, koja se nalazila unutar Federacije i imala je malo interesa uključiti umjerenije Hrvate u svoje biračko tijelo.“
Zatim O’Brien iznosi informaciju od prvorazrednog značaja za aktuelne rasprave o Predsjedništvu.
„Različite strane su”, piše O’Brien o pregovorima u Dejtonu, “tražile dodatna jamstva i postavile su zahtjev da svakog člana Predsjedništva izabere klub najveće stranke povezane sa odgovarajućom etničkom skupinom; s obzirom na dominaciju nacionalističkih stranaka i odbijanje nekoliko nenacionalističkih stranaka da izraze eksplicitnu pripadnost etničkoj skupini, ovaj aranžman bi Predsjedništvo zaključao pod nacionalističku kontrolu.”
U prevodu: traženo je da klubovi Hrvata, Bošnjaka i Srba u Domu naroda biraju članove Predsjedništva BiH, a ne da se biraju izravno. Dakle, već je u Dejtonu predlagano ono što HDZ traži danas.
Ako se u Dejtonu iznio takav prijedlog, to znači da je hrvatska delegacija bila svjesna rizika koji donosi izravni izbor članova Predsjedništva. I to znači da se hrvatska delegacija nije dovoljno istrajno borila za isti.
To potvrđuje i O’Brien: “Međunarodni pregovarači”, veli, “odbacili su ovaj posljednji prijedlog kao nespojiv sa sporazumom dogovorenim pod međunarodnim pokroviteljstvom i za koji se tvrdilo da se njime uspostavlja demokratski sistem.“
“… se bilo neoprezno” – Tuđman i Izetbegović, juni 1994. (Foto: EPA)
Dakle, ne radi se o tome da “se bilo neoprezno”, kako kaže Miro Kovač, već Tuđman nije smatrao navedeno pitanje dovoljno bitnim.
Da je tako, potvrđuje O’Brien na jednom drugom mjestu u navedenom članku, naime, kad objašnjava kako je prihvaćena supremacija državnih institucija, uključujući Ustavni sud, nad nižim nivoima vlasti.
“Zašto su”, veli O’Brien, “ove odredbe prihvaćene? S obzirom da su Bosanski Srbi u Dejtonu ušutkani od strane Miloševića, nisu mogli ugroziti cijeli mirovni proces u svrhu zaštite primata entiteta, a ni predstavnici Zagreba nisu bili motivisani da ostanu pri stavu bosanskih Hrvata po ovom pitanju.” (str. 341)
Evo i na engleskom: …and Zagreb representatives were not motivated to hold the line for Bosnian Croats on this issue.
Dakle, problem hrvatske delegacije, koja je u Dejtonu bila fokusirana na reintegraciju Istočne Slavonije, nije bila neopreznost, već neodlučnost ili nedovoljna zainteresiranost za probleme bh. Hrvata.
Miro Kovač kao visoki predstavnik u BiH
Tri decenije poslije, borci za hrvatsku nacionalnu stvar su spremni na sve. Osim da priznaju da se nisu do kraja zalagali za hrvatski nacionalni interes u Dejtonu. Miro Kovač je, kako rekoh, među rijetkim spreman priznati greške svoje strane, ali ni on nema hrabrosti da to učini da kraja, pa kaže da “se nije imalo dovoljno koncentracije” i slične gluposti.
Kako bi otklonio neugodu, Kovač je u spomenutom intervjuu pozvao visokog predstavnika Christiana Schmidta da uradi ono što Tuđman nije uradio u Dejtonu.
Najprije, Schmidt nema pravo mijenjati Dejton. Ako je članom 5. Ustava rečeno da se članovi Predsjedništva iz Federacije biraju “neposredno s područja Federacije”, svaka izmjena Izbornog zakona, po kojoj bi se birali s dijelova Federacije (dakle, kroz novu izbornu jedinicu) ili pak posredno (u Parlamentu ili putem elektora) bila bi izmjena Dejtonskog ustava.
Ne mareći za to, Kovač u intervjuu prijetećim tonom kaže, da će, ne pristanu li Bošnjaci na HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona, hrvatska strana naći način da ga nametne, uz pomoć velikih sila. Dakle, umjesto dijaloga nudi se ucjena i prijetnja. I to se ne prijeti svojom već tuđom rukom. Divan doprinos međunacionalnom povjerenju i dijalogu.
Uzeti u obzir interese obje strane
Niko u Sarajevu, ni ljevica ni desnica, neće prihvatiti bilo kakvo rješenje (ni nametnuto ni nenametnuto), koje bi išlo u korist samo hrvatske strane. Tako je, u pogledu Izbornog zakona, predsjednik SDP-a Nermin Nikšić nedavno iznio stav da se ne može polaziti od zahtjeva HDZ-a.
On je kazao da su “članovi Predsjedništva BiH izabrani u skladu sa Ustavom BIH”. Zatim je dodo da razumije “frustraciju HDZ-a u svemu tome i činjenicu da bi oni željeli određene izmjene”, ali i da SDP ima svoje želje.
“I ja imam želju”, kazao je, “da BiH ima jednog predsjednika, jednu vladu”. Zaključio je da “nema rješenja bez kompromisa”.
Gotovo isto je kazao i predsjednik SDA Bakir Izetbegović u nedavnom intervjuu za portal Klix.
Na pitanje o hrvatskim zahtjevima u pogledu Predsjedništva, Izetbegović je najprije podsjetio na presudu Ustavnog suda BiH U5/98, kojom se kaže da članovi Predsjedništva ne predstavljaju tri konstitutivna naroda, već građane dva entiteta.
Ali ni Izetbegović nije tu stavio tačku. “U Predsjedništvu”, veli on, “imamo problem hrvatske frustracije što nemaju dovoljno ruku da izaberu jednog od trojice. O svemu se može razgovarati, razgovaralo se triput, kroz Aprilski paket, kroz Fileov model, kroz Neum. Dakle, [razgovaralo se] o njihovom zahtjevu, ali tada treba uzeti u obzir i naše zahtjeve. Morat ćemo neke stvari poravnati.”
”Naravno”, kaže dalje Izetbegović, “da je Komšić legitiman, ali imamo frustraciju Hrvata, imamo problem u državi. Trebamo vidjeti ima li načina da se to riješi, ali imamo i mi naših zahtjeva.”
Izetbegović nije precizirao na koje zahtjeve misli (vjerovatno na proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda, što znači 50% Bošnjaka, 31% Srba i 15,5% Hrvata, u svim institucijama, izuzev u Domu naroda i Predsjedništvu, gdje Ustav propisuje paritet). U svakom slučaju, suština je, kao i kod Nikšićevoj poruci, u tome da, rješenje treba tražiti kroz kompromis. Dakle, tako što će se uobziriti nezadovoljstva i zahtjevi obje strane, a ne samo jedne.
Čak i kada bi se međunarodna zajednica uključila u ovaj proces, morala bi uobziriti interese i zahtjeve obje strane. Dočim bi djelovanjem u korist samo jedne strane, kako preporučuje bivši ministar i sadašnji avanturist Kovač, uništila ne samo svoj kredibilitet, već i osnovu dejtonskog mira. Ne moram objašnjavati strancima šta bi, u očima Sarajeva, značilo da krenu prekrajati Dejtonski ustav kako bi dodatno snizili ionako nedovoljan utjecaj Bošnjaka na državnom nivou. Znaju oni bolje od mene do čega bi to dovelo.
Odgovor.ba
