Politička konsolidacija SNSD-a kojoj svjedočimo nakon sinoćnje izborne pobjede njihovog kandidata Siniše Karana za predsjednika Republike Srpske najveću korist donijet će HDZ-u.
Prethodni povratak predsjednika SNSD-a Milorada Dodika djelovanju u okviru sistema, a ne izvan njega, a onda pobjeda Karana pokazala je ne samo snagu Dragana Čovića koji je spomenutoj konsolidaciji nemjerljivo pomogao, nego i sposobnost da u kritičnim trenucima pravilno iskoristi svoje kapacitete te usmjeri najbližeg partnera u pravcu koji HDZ-u najviše odgovara.
Taj pravac predstavlja djelovanje SNSD-a u okviru postojećeg sistema, što je postignuto dogovorom Dodika sa predstavnicima SAD-a, prihvatanjem presude Suda Bosne i Hercegovine, povinovanju odlukama Centralne izborne komisije o održavanju prijevremenih izbora za predsjednika RS-a i sudjelovanjem Dodikovih kadrova u radu državnih institucija.
Marta prošle godine sve nabrojano bilo je upitno, a kriza je išla u smjeru potencijalnog sukoba državnih i entitetskih institucija. Kada je Čović odbio da eliminiše SNSD iz Vijeća ministara, a kadrovi HDZ-a i Trojke u sigurnosnim agencijama da se upuste u, istina, rizičan potez privođenja lidera SNSD-a, stvari su postepeno išle u smjeru pregovora.
Ne onakvih koji bi omogućili potpunu političku pobjedu Dodika jer on nije imao kapacitet da do kraja provede neustavne zakone koje je donijela Narodna skupština RS-a. Prvenstveno, da potpuno onemogući rad SIPA-e te zakonski eliminiše njene ingenercije na teritoriju RS-a. To je otvorilo prostor za dogovor SNSD i Washingtona, a koji je u konačnici omogućio politički opstanak lidera SNSD-a i stabilizaciju pozicije stranke. Idealan ishod za HDZ.
Djelovanje izvan sistema, ugrožavanje postojanja i samih državnih institucija kao što su SIPA-a, Sud BiH ili CIK, a potencijalno i svih drugih, nije odgovaralo Čoviću.
Njegov cilj nije njihovo rušenje i nestanak već ovladavanje istim kroz proces dodatne etnicizacije. Lider HDZ-a želi sve funkcije namijenjene pripadnicima konstitutivnih naroda rezervisati samo onim kadrovima koji dolaze iz politički najdominantijih nacionalnih stranaka. On nastoji takve ideje oblikovati zakonima, odnosno jasno ograničiti i minimalnu mogućnost da Sarajevo utiče na imenovanje kadrova izvan bošnjačke kvote. Praktično, borba oko izbornog zakona upravo to ima za cilj.
Stabilizacijom SNSD-a, a istovremeno Dodikovim pristankom da se vrati u zakonske okvire djelovanja, Dragan Čović je zadržao najvažnijeg političkog partnera, vratio fokus na Izborni zakon i otvori prostor da još jednom da svoje ideje i zahtjeve predstavi umjerenim, u poređenju s Dodikovim. Čović je u toku krize stidljivo signalizirao Dodiku da je otišao predaleko, ali ga ni u jednom trenutku nije napustio, nadajući se upravo današnjem ishodu.
Dodikov martovski udar na državne institucije, uprkos narativu SNSD-a koji je u smislu shvatanja konstitutivnosti1 povremeno sličan HDZ-ovom i uprkos za RS tada potencijalno različitim pozitivnim ishodima krize od kojih su neki mogli ići u korist ciljevima HDZ-a (Ukidanje OHR-a, odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH) silinom udara praktično je ugrožavao opstanak državnih institucija kojima bi HDZ želio trajno ovladati.
Za RS je konstitutivnost, kako god je tumačili, privremeno stanje ukoliko je konačni cilj secesija, a zbog činjenice da je RS ujedno i izborna jedinica za Predsjedništvo BiH i oba doma državnog parlamenta, praktično suvišna. Ipak, ona je koristan princip da se Sarajevo drži “pod kontrolom” saradnjom sa hrvatskom politikom onemogućavajući da se potencijal bošnjačkih i građanskih stranaka, na državnom nivou, proporcionalno materijalizuje u konkretnu vidljivu snagu izvršnih funkcija.
Da su u nekom potencijalno iznuđenom dogovoru državne ingerencije prešle na entitetske, to bi značilo slabiju poziciju hrvatskog faktora s obzirom da on mehanizme veta ima u državnoj vlasti, ali ne i u federalnoj. U najgorem slučaju, reduciranje teritorije BiH, naštetilo bi interesima Hrvatske, a hrvatsku politiku ostavilo bez vrijednog partnera koji pravi protutežu interesima Sarajeva. S tim u vezi, izjednačiti ciljeve dvije politike nije moguće, s obzirom da njihovi kapaciteti nisu isti. Želje moguće jesu, ali racionalna politika se njima ne vodi. Dodikov neriješen rezultat otvorio je nove mogućnosti HDZ-u.
Narativ koji danas grade hrvatski i srpski lobisti ili zvaničnici u SAD-u, puno više odgovara hrvatskom pristupu nego izvornom vlasti RS-a. Govori se o “ugroženim” hrišćanima u BiH, a ne secesiji. Time se izvorni hrvatski narativ o dva problema u BiH, “secesionizmu i unitarizmu” svodi na “unitarizam”. Dodikov korak unazad, značio je Čovićev iskorak.
