Kolumna Andreja Nikolaidisa: “Jesu li Amerikanci rekli da Mandić ne može u vlast, zato što je ruski igrač, kao i Dodik? Gdje je sad Mandić? U vlasti gdje i Dodik”

Ljudi, plačem.

Čuli ste da je Dodik pod američkim sankcijama? On je, je li, ruski igrač i razbija Bosnu. A Amerika se, je li, bori protiv Rusije svuda, pa i na Balkanu. Amerika, je li, brani Bosnu da je Dodik ne razbije. Zato su, je li, Amerikanci krenuli da sruše Dodika, te spasu Bosnu, mir u regionu, demokratiju i sve što je progresivno, inkluzivno a i ne-primitivno.

E sad… Idu izbori u Bosni. I gle čuda: ispostavilo se da su američke sankcije postavljene tako da Dodiku garantuju pobjedu na izborima. Evo link.

Zahvaljujući sankcijama, da ponovimo jer je nevjerovatno, opozicioni SDS ne može na izbore. A Dodik, koji evo posrće pod američkim sankcijama, kao što se pod tim sancijama pati i Putin – na izbore može. Tako se to radi: kad hoćeš nekoga da oboriš sa vlasti jer je prijetnja miru u regionu, njegovu opoziciju onemogućiš da izađe na izbore i tako mu osiguraš pobjedu.

Jebali su Dodiku oca kroz oca.

Nije li, uostalom, slično bilo i kod nas? Jesu li Amerikanci rekli da Mandić ne može u vlast, zato što je ruski igrač, kao i Dodik? Hvala, jesu. I đe je sad Mandić? U vlasti, đe i Dodik, hvala na pitanju. Jesu li Amerikanci ljuti na onoga ko je Mandiću dao vlast, a oni mu rekli da to ne čini? Nisu. Naprotiv. Njihov izaslanik za Balkan rekao da je u Crnoj Gori za sve najvažnije da slušaju lidera vlasti čiji temelj je Mandić.

Jebali su oca kroz oca ruskim igračima na Balkanu. Evo ih svuda na vlasti: od Bosne, preko Crne Gore, Srbije do Makedonije.

A tako vam je, dragi moji, i sa ovom Rezolucijom o Srebrenici. Oni koji se najviše bune protiv Rezolucije, za to imaju najmanje razloga. Rezolucija ih neće oboriti sa vlasti. Naprotiv. Na vlasti će ih učvrstiti. Potom: Rezolucija neće ukinuti njihov velikodržavni projekat. Naprotiv: osnažiće ga.

Rezolucija je performativni akt, kojim se osuđuje genocid, ali se ne poništavaju njegove pravno-političke posljedice. Ne: te se posljedice čak i ne pominju.

Kako je govorio pokojni Bojan Tončić: u nedostatku boljih izvora, dozvolite da citiram sebe.

Uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje…

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, manja je nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

(CDM)