Moj djed Ramo Imamović i njegov brat Naim bili su partizani. Mislim da je partizan bio i njihov znatno stariji polubrat, hadžija Nazif. Kada su uzeli puške u ruke, Ramo i Naim imali su po šesnaest-sedamnaest godina. Sjećam se, sa sigurnošću, da sam u djedovoj vojnoj knjižici pročitao da je bio borac od ‘44. Sjećam se, jer sam se, prije toga, nadao da je možda čak prvoborac. Ako je bio partizan od ’44. onda su možda on, Naim i Nazif postali partizani pod izvjesnom prinudom.

Provjerio bih ovo, ali nisam siguran hoću li dobiti provjerenu informaciju, naročito, ako pitam na današnji dan, i naročito ako pitam rodbinu. No, ako je i bila prinuda, onda je ona bila sretna prinuda. Imamovići su imali sreću da barem ’44. dobiju pušku u ruke. Prije toga je nisu imali, i ništa im nije garantovalo život i čast. Bili su prepušteni milosti naoružanih četnika, koji su se, počev od ‘41. kretali ovim planinskim krajevima.

Otac mi je jednom prilikom govorio kako je djedu, u tim godinama između ‘41. i ’44, život spasio jedan lokalni četnik. Ako mi je i kazao, zaboravio sam ime. Djed je, kao dijete, naišao na kolonu četnika. Njegov četnički spasilac ga je prepoznao i odmah ga ošamario. Zatim ga stao dodatno tući. Nakon toga ga je otjerao u šumu.

Ispostavit će se, kasnije, da je sve to učinio, kako bi mu spasio život, jer je poznao narav i namjere svojih saboraca. Bio je uvjeren da će ubiti muslimanskog dječaka, ako ne poduzme nešto. Pretukavši ga, prikrio je svoje namjere i djelimično zadovoljio instinkte svog čopora.

Do ‘44. kada su dobili puške, Ramo Imamović i njegova braća bili su prepušteni na milost onima koji nisu imali milosti. Kolaboracionistička, ustaška država ne samo da ih nije štitila Bošnjake, bosanske muslimane, u tim planinskim krajevima, već ih je prisilno asimilirala i slala u smrt.

Ubijajući Srbe, u ime muslimana, najčešće bez njihovog učešća i odobrenja, radeći u njihovo ime a bez ili uglavnom protiv njihove volje, NDH je Bošnjake, bosanske muslimane nastojala pretvoriti u „cvieće hrvatskog naroda“: u muslimane koji su trebali uzeti oružje, ako nisu htjeli da ih četnici goloruke pokolju, kao „srpske neprijatelje“. A koje oružje da uzmu, osim ustaškog, i šta su ako ga uzmu?

Srećom, za razliku od mnogih drugih muslimana, Ramo i Naim nisu morali uzeti to oružje. Oni su bili nepismeni seljaci, čobani s Vlašića, ali su, zahvaljujući prvenstveno sretnim okolnostima ali i svojim instinktima, napravili bolji politički izbor od Mustafe Busuladžića ili Huseina ef. Đoze. To bi priznao i sam Đozo, za Busuladžića ne znam. Kažem „sretne okolnosti“ i „svoji izbori“. Možda su Ramo i Naim pod prinudom postali partizani, ali ostali su to do kraja, nisu npr. dezertirali.

Dobili su puške i uniforme, a s njima i pravo na život. Uz obavezu da se bore. Čak i bez dokumenata, znam provjereno da nisu uzeli puške u ruke kako bi se borili za komunističko društvo. Iako jesu, kao i drugi pravoslavci i muslimani, u Skender-Vakufu, od pamtivijeka živjeli, u patrijarhalnim komunitarijanskim „zajednicama“, gdje su svi članovi porodice živjeli u jednoj kući (jer nisu imali druge); i gdje su dijelili ono malo što su imali (jer drugačije bi teško preživjeli).

U „Kazivanju jednog pokoljenja“, Rodoljub Čolaković kaže na jednom mjestu da je, za vrijeme rata, prošao kroz razne krajeve Jugoslavije, ali da nije dožvio okrutnije zime od onih u Skender-Vakufu. Djed je govorio da su, za vrijeme rata, partizani znali biti toliko gladni da su znali jesti ostruganu nutrinu opanaka od kravlje kože.

Ramo i njegova braća nisu, kao Čolaković, uzeli puške da se bore za ideje Karla Marksa i Lenjina, niti za širenje Staljinovog carstva, pa čak ni za svoj muslimanski identitet; već za goli opstanak. Uzeli su puške zato što su morali, pod prinudom nagona za opstanak, a kasnije i političkog sistema koji im je garantovao pravo na život, bez obzira na njihovu vjeru.

U impozantnoj studiji „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“, britanski historičar Marko Atila Hoare, zaključuje da je primarni motiv najprije Srba, a zatim i Bošnjaka da prihvate NOB bio u potrebi da se odupru genocidu kojim je prijetio, u prvom slučaju od ustaškog, a u drugom od četničkog režima.

Ako je NOP imao neku ideologiju koja se primala kod masa, tokom rata, onda je, kako zaključuje Hoare, na osnovu masovne dokumentacije, to bio svakako bosanski patriotizam, a ne komunizam.

ZAVNOBiH je za Imamoviće, kao i za većinu drugih Bošnjaka, bio dobar poredak, jer im je dao pravo na život. Za razliku od četničkog poretka, nije im ugrožavao opstanak. Za razliku od ustaškog poretka, nije ih prisiljavao da ugrožavaju pravo na opstanak srpskom narodu, niti ih je asimilirao (barem isprva).

Vjerovatno su Imamovići, uprkos jasnim zakonima ZAVNOBiH-a, koji svima garantiraju ravnopravnost, već tokom rata, našavši se u pretežno srpskoj jedinici, znali biti diskriminisani, zbog svog muslimanskog porijekla. A možda su se istovremeno, solidarisali sa Srbima, koji su trpjeli ogromne žrtve, kao npr. Skender Kulenović i Hasan Kikić koji su se, također, tokom rata kretali na području Skender-Vakufa. Kikić je ubijen u četničkoj zasjedi na Čemernici, obližnjem planinskom vrhu.

Kakogod, Rami i njegovoj braći je tada bilo bolje biti unutar poretka ZAVNOBiH-a. Ta država, i ako ih diskriminiše, garantuje im pravo na život, pa čak i obećanje da će u budućnosti moći živjeti spokojno u svojoj muslimanskoj koži. Treba li napisati da im je bolje bilo u tom poretku, nego u četničkom i ustaškom, koji im nisu garantovali pravo na opstanak, a nisu im dopuštali čak ni nadu da će moći živjeti komotno u koži svog etničkog identiteta.

Nesumnjivo da su se bosanski muslimani, pa i bivši partizani, poput Rame i Naima Imamovića, Alije Izetbegovića, Pozderaca, osjetili prevareni, kada su, u prvim godinama nakon 1945. vidjeli da je Bosna i Hercegovina, i srpska i hrvatska, ali nije muslimanska. Čak je i jedan bosanski patriot, poput Roćka Čolakovića, bio za brisanje muslimanske nacije.

To nije bio kraj razočarenjima. Moj djed je, u maju 1950, kao Titov vojnik, poslan u Cazinsku krajinu da pomogne u gušenju pobune, koju su tamošnji Srbi i Bošnjaci podigli protiv prisilnog i nepravednog načina otkupa poljoprivrednih proizvoda koji je vršila nova, komunistička vlast. Tamo se, kako kaže porodična predaja, Ramo nagledao svega. U najboljem slučaju samo je svjedočio nasilju nad pobunjenicima, a u najgorem je morao i sam učestvovati. Nedugo nakon što se vratio, teško je obolio. Umro je, vraćajući se jedne večeri kući iz kafane. Savladala ga je mećava. Kad su ga ujutru našli, na smrt zaleđenog, kako mi je jednom kazala njegova supruga, ličio je na Lenjina.

Nesumnjivo da je Ramo Imamović, kao i mnogi drug Bošnjaci, imao razloga da se osjeti izdanim od komunističkog režima. Obećanja ZAVNOBiH-a su iznevjerena, i na nacionalnom i na socijalnom planu. Ali nesumnjivo da je imao razloga biti zahvalan Bogu što mu je olakšao izbor, odnosno omogućio mu da mora izabrati ZAVNOBiH, a ne neku drugu vojsku, pri čemu nemam na umu samo spomenute, četničku i ustašku.

Marko A. Hoare piše i o „autonomaškoj ideji“ koju je propagirala tradicionalna muslimanska elita. Potonja je zamišljala „autonomnu BiH u okviru Trećeg rajha“, snažno ističući ovaj prvi dio (autonomna BiH), a prihvatajući drugi dio (suverenitet Trećeg rajha) tek kao nepoželjnu nužnost.

Ovi muslimanski kolaboracionisti, koji su smatrali da se trebaju direktno potčiniti Trećem rajhu (da se ne bi priklonili NDH, četnicima i jugoslovenskim komunistima), napravili su pogrešnu etičku, a onda i političku procjenu. Zagovarajući formiranje 13. SS divizije, oni su čin se vjerovali ili se nadali da će oni, a ne nacistički težim, upravljati tom divizijom i koristiti je za provođenje svojih ideja u Bosni i Hercegovini.

Njihova vjera i nada završila je, tako što su hiljade Bošnjaka odvedeni hiljadama kilometara od domovine, u francuski Villefranche, gdje su se neki od njih pobunili, a drugi gušili pobunu. 13. SS divizija je učestvovala u činjenju brojnih zločina, a počela se rasipati ’44. kada je većina dezertirala.

Kako primjećuje Xavier Bougarel, u svojoj knjizi „Handžar divizija: Waffen-SS u Bosni 1943-1945“, a na osnovu obimne dokumentacije, najveći dio pripadnika ove jedinice bio je u njoj, primarno zbog finansijskih pobuda i naknada, koje su išle prvenstveno njihovim porodicama. To je, dodaje Bougarel, potvrdio i raspad jedinice, nakon što su nacističke vlasti prestale s isplatama. Izuzimajući manji broj fanatika, ovi bosanski seljaci nisu ušli u tu vojsku da bi provodili nacističke ideje, iako su svakako i to činili, braneći poredak, pa i vršeći zločine u tu svrhu.

Dobar dio pripadnika autonomaške elite ne može skinuti sa sebe moralnu i historijsku odgovornost, pozivajući se na to što je u rezolucijama 1941. stidljivo ili manje stidljivo osudio diskriminaciju i zločine ustaša, umjesto da i djelima ustane protiv njih. Neki su se na vrijeme, priklonili partizanima i ilegalnom pokretu, drugi su ostali uz Hitlera do kraja, ne svi vođeni fanatizmom, ali neki da.

Autonomaška kolaboracionistička elita nije ostvarila svoje ciljeve, zato što je loše procijenila globalne odnose, pa je čak i nakon Bitke za Staljingrad, uzela Hitlerov zločinački režim za saveznika, a onda nerazumno vjerovala da može upravljati divizijom pod nacističkom komandom, držeći je u Bosni.

Nakon prodora Crvene Armije u Mađarsku i Rumuniju, 13. SS divizija je poslana u Mađarsku da se bori, a nakon toga, početkom 45. njena postepena smrt se gubi u općem kontekstu njemačkog poraza, sve dok se posljednji vojnici, u maju ’45. ne predaju Britancima u Austriji.

ZAVNOBiH nije bio idealan, ali je bio realniji i bolji, od svih postojećih alternativa. NOP se oslanjao prvenstveno na svoje snage, a onda i na pomoć pobjedničkih Saveznika, kako istočnih tako i zapadnih. Vojska koja je stajala iza njega, počinila je znatno manje zločina nego sve ostale, te se ne može izjednačiti s njima.

To kažem, imajući na umu da su Partizani znali biti nadnaravno okrutni. Moj djed je znao govoriti da su se neke partizanske jedinice zvale garave, jer je u selima kroz koja bi prošle ostajao samo gar, garež.

Na njegovu sreću, Ramo Imamović nije završio u nekoj drugoj vojsci, pa ni „autonomaškoj“. Možda je i on sanjao o nezavisnoj Bosni i Hercegovini, koja neće biti pod upravom Zagreba, Beograda i drugih inozemnih prijestonica. O njoj je, vjerovatno već tada sanjao i jedan drugi partizan, a možda pri tome sumnjajući će se ikada ostvariti. A onda je 1992. bio njen predsjednik i komandant vojske koju je poredio s partizanima, svjestan kontinuiteta ZAVNOBiH-a i 1. marta.

Za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu se ponovo borila vojska, u kojoj su bili „ljudi svih vjera“, ponovo je bilo jednih više, drugih manje (ovaj put nesrazmjer je bio znatno veći); ponovo se ova vojska temeljila na volji jednog naroda za opstanak, jer mu je prijetio genocid; ponovo se temeljila na borbi svih njenih pripadnika za opstanak multietničke, cjelovite države; ponovo nije bila savršena, njeni vojnici su činili zločine, ali ponovo nije vršila genocid i druga najteža djela i ponovo ne može se izjednačavati s drugima; ponovo naša vojska isprva nije bila dovoljno jaka, ali je ojačala; ponovo se mogla osloniti prvenstveno na sebe, a tek onda na podršku saveznika sa Zapada i Istoka; ponovo nije mogla sama okončati rat, ali jeste uz savezničku pomoć.

Ponovo izborena država nije ostvarila obećanja i nade, nakon potpisanog mira, ali je ponovo država sačuvana, a opstao je i narod koji se borio protiv genocida; ponovo je mnogo nepravde i diskriminacije, i bit će ih još, ali bit ih manje samo kroz borbu, čak i kad izgleda da je budućnost crna. Naročito tada.

Borimo se za Bosnu i Hercegovinu, i bošnjačku, i srpsku, i hrvatsku, i jevrejsku, i romsku, i svih drugih; za građansku multietničku državu u kojoj će svaki čovjek moći živjeti, osjećajući se komotno u svojoj koži. Ako nije realna, bit će. Ako napori ponovo budu propali, učinimo da propadnu bolje i bit će dovoljno, bar za ovu generaciju. Sretan vam dan državnosti.