U Damasku sam bio jedanput, prije nekih osamnaest godina. Arapsko proljeće i demokratske promjene još nisu bili zahvatili zemlje Mašrika i Magreba. Sirija je bila, poprilično, stabilna država, koliko se to može reći za bilo koju državu na Bliskom istoku. Bašar al-Asad je vladao željeznom rukom. On je alavit, što se može podvesti pod šiitske muslimane. Alavita je u Siriji bilo desetak posto, ali oni su upravljali državom. Muslimani suniti bili su okupljeni oko Muslimanskog bratstva. I ukoliko bi se pubunili, uglavnom su završavali u masovnim grobnicama. U februaru 1982. godine, dok je na čelu države bio Hafez al-Asad (otac Bašara al-Asada), veći dio “pobunjeničkog grada” Hama sravnjen je sa zemljom. Sirijska vojska ubila je između 20 i 30 hiljada ljudi. Bio sam i u Hami. Tragovi zločina nisu se vidjeli. Asadovi su vojnici te ‘82. godine sve poravnali bagerima i izgradili novi grad. Trideset godina kasnije, zločini su se ponovili. Krenulo je sa Arapskim proljećem, a nastavilo sa ISIL-om. Rusi i Iranci su stali uz Asada, Amerikanci i Izraelci uz manji dio sunita i Kurde na sjeveru države, američki partneri Saudijska Arabija i Katar su stvorili veći dio ISIL-a i Al-Nusra fronta, a Turci su sa dijelom sunitskih Sirijaca rješavali svoje probleme sa Kurdima. Uglavnom, rat u Siriji proglašen je jednim od najkomplikovanijih ratova u svijetu. Srbi iz Bosne su išli da ratuju za Asada, Bošnjaci protiv njega. Prvi su bili u ruskim Wagner jedinicama, a ovi drugi u jedinicama iz kojih će kasnije nastati ISIL.
Pišem zbog toga što se bliskoistočna kriza polako prenosi u Evropi još bliži istok – u Bosnu i Hercegovinu. Globalni akteri su isti. Rusi, Amerikanci, Izraelci, Iranci, Turci… Kriza je kulminirala pokušajem OHR-a da nametne izmjene Izbornog zakona kojim bi, zapravo, vodeća stranka hercegovačkih Hrvata – HDZBiH – bila uknjižena u ustav. Amerika je podržala namjere OHR-a, Izrael je direktno podržao HDZ, Turci su, na početku, šutjeli, Iran je jasno protiv takvih izmjena, a Rusi ubjeđuju Bošnjake da im Zapad i NATO nisu prijatelji, već da je Moskva partner koji ima časnije namjere.
Sve je počelo sredinom jula. Tada sam, u prisustvu nekoliko svjedoka, na jednom sastanku rekao da priča o izmjenama Izbornog zakona gura Bošnjake u radikalizam, da ih okreće istoku i Bliskom Istoku. I, nažalost, bio sam u pravu.
Danas, dvadesetak dana poslije prve informacije o OHR-ovim namjerama, o Rusima i Ukrajini sve se manje priča. Iluzije o članstvu u NATO-u se polako spaljuju. Zapad među Bošnjacima više nije tako “cool”. Osjetio je to ruski ambasador. Pa sad reagira, obraćajući se bh. građanima i piše da je “rusko prijateljstvo provjereno vremenom”. “Bosna i Hercegovina je bila i ostala prijateljska država za Rusiju. Uprkos pokušaju zlonamjernika da naškode našim dobrim i vremenom provjerenim odnosima, kao i da uvuku BiH u orbitu antiruske kampanje pokrenute na Zapadu”, napisao je Oslobođenju ruski ambasador Igor Kalabuhov.
Niko Igoru Kalabuhovu nije dao bolji argument do onih koji su, preko noći i bez pripreme, pokušali nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona iskreno vjerujući da će time “relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata”.
Promjenu klime osjetili su i Iranci. Isti oni što su proteklih godina preko Banje Luke i SNSD-ovih kadrova pokušali vratiti svoj izgubljeni utjecaj u Bosni i Hercegovini. Danas Iranci tvitaju ono što Bošnjaci vole da čuju – podržavaju priču o građanskoj i demokratskoj državi. Irancima je bošnjačka vrata odškrinuo Zapad. Izraelski ambasador ih je potpuno otvorio. Pa sada o izmjenama Izbornog zakona BiH javnu raspravu vode dvije države koje su akteri bombardovanja u Siriji, raketiranja u Gazi, nemira u Bejrutu. Rusija i Amerika, kao velike sile, puno su opreznije u svojim javnim istupima, ali su jasno pozicionirane glede ovog pitanja. U raspravu su se uključile Katolička crkva i Islamska zajednica. Jedni prebrojavaju, drugi su već završili posao prebrojavanja. Ali jedna velika sila šuti. Turska. Njen predsjednik uskoro dolazi u Sarajevo. Da li će on jasno biti protiv ovakvih izmjena Izbornog zakona, ne znamo. Turska je svjetska sila koja vanjsku politiku određuje u skladu sa svojim interesima. Ako Erdogan procijeni da bi protivljenjem ovakvim izmjenama Izbornog zakona mogao dodatno pridobiti Bošnjake, učinit će to. I to ne zato što voli ili prezire Bošnjake, već zato što gleda interes svoje države.
OHR je hrvatsku zastavu položio na tlo Bosne i Hercegovine. I velike sile su počele igrati šah. S tim što Zapad sada igra crnim figurama, a Erdogan vuče prvi potez. Zapad je imao dobre namjere, vjerujući da će izmjenama Izbornog zakona smiriti situaciju u BiH. Ali put do pakla je nerijetko popločan dobrim namjerama. Pa sada svi strahujemo da li će Sarajevo biti podijeljeno na Istočno i bliskoistočno.
