Šefici kabineta federalnog premijera zabranjeno je komunicirati sa – federalnim premijerom. Zgradi Vlade FBiH ne smije prići na razdaljinu manju od 100 metara. Takve je mjere zabrane odredio Vrhovni sud Federacije za Arijanu Huseinović Ajanović, šeficu kabineta premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nermina Nikšića.
Ista mjera usvojene su i za prvog čovjeka federalne policije Vahidina Munjića, prvog čovjeka federalne policijske akademije Ervina Mušinovića te federalnog inspektora Muhameda Ohranovića.
Ovo troje ljudi – koji su prekhučer izašli pred Vrhovni sud Federacije kako bi saslušali šta im na teret stavlja Posebni odjel za korupciju, organizovani i međukantonalni kriminal (POSKOK) Federalnog tužilaštva – povezuje peti čovjek, Nermin Nikšić.
Sve upravo i počinje u trenutku kada Nermin Nikšić, kao premijer, čovjek na političkom izvršnom položaju, traži od Vahidina Munjića, čovjeka na profesionalnom izvršnom položaju, da nekog „spenga“, kako bi javnost, nakon dolaska nove vlasti, stekla dojam uspješne borbe protiv korupcije.
Ko je spengan, kako, zašto – o tome smo, kao i drugi mediji, već pisali.
POSKOK kasno skače
Poruke koje su šokirale javnost procurile su tek kada upravo POSKOK pola godine ništa nije poduzeo. Posjedujući čvrste dokaze o miješanju premijera u istrage, direktnom posredovanju u nezakonitom zapošljavanju i druge koruptivne radnje – POSKOK je šutio. Sve dok dojam u javnosti nije postao obrnut – vlast koja je dojahala na priči o borbi protiv korupcije, uhvaćena je u šokantno jasnoj korupcijskoj mreži.
Uvažavajući, dakle, POSKOK-ove „reference“, vodeći se traljavim nastupom tužiteljica na ročištu, teško se oteti dojmu da je slučaj javno iznuđen, ali i da u njemu nema ključnog čovjeka.
Munjić, Ohranović, Mušinović i Huseinović Ajanović ne bi ni mogli ni smjeli upuštati se u koruptivne poduhvate da nemaju političku zaleđinu – Nermina Nikšića.
„Ovaj premijer i Arijana su stvarno ljudi“, napisao je Ohranović svom šefu Munjiću nakon što mu je supruga dobila željeni posao u javnoj Elektroprivredi.
U toj rečenici suština je ovih odnosa: Ohranović priznaje da je kanal prema kabinetu postojao, da je bio brz, funkcionalan i personaliziran. „Premijer i Arijana“ tu nisu političke izvršne funkcije, nego politički resursi u mreži utjecaja na policiju, zapošljavanju u javnim preduzećima i policijskim organima.
Ko će na koga uticati?
Arijana Huseinović Ajanović, pokazuju prepiske, oficir je za vezu premijera Nikšića. Dakako, takva i jeste uloga šefova kabineta. Ljudi su to koji otvaraju i zatvaraju vrata premijera i drugih visokih zvaničnika. Ali ona je, nesumnjivo uz znanje i odobrenje premijera, otvarala i vrata kancelarija za Ohranovićevu suprugu ali i Munjićevog rođaka Trakića, postavljenog u javnu Poštu.
U nekim porukama Munjić joj se obraća direktno, u drugima preko Ohranovića; ponekad je ona ta koja prenosi poruku iz kabineta, ponekad je samo “ulaz” kroz koji prolazi informacija koja nikada nije smjela biti u opticaju. Kad poruke govore o konkursima, kadrovima, rođacima, prebacivanjima, čak i predmetima iz istraga – nezaobilazna je desna ruka premijera Nikšića.
Ako Tužilaštvo traži da se šefici kabineta premijera zabrani kontakt s premijerom, to znači da je ona zloupotrijebila svoje mogućnosti kontaktiranja s premijerom te da ih može zloupotrijebiti u nastavku. Ili premijer može zloupotrijebiti nju?
Ovakve se zabrane donose kada osumnjičeni može utjecati na svjedoke, dokaze ali i – saučesnike. Nermin Nikšić formalno je svjedok, suštinski ne samo saučesnik nego šef kompletne ekipe.
Premijer suštinski na vrhu, formalno zaobiđen
Arijana Huseinović Ajanović je jedina političko-administrativna figura u četvorki koja je završila pred sudom. Premijer – čovjek čije poruke, ceduljice i direktne instrukcije čine temelj čitave šeme – nije obuhvaćen mjerama. Njegova šefica kabineta jeste. Ako se posmatra čisto proceduralno, to znači da je kabinet priznat kao prostor u kojem se događalo nešto nezakonito, ali organ političke odgovornosti – premijer Vlade – nije.
Time se formira jasna geometrija odnosa: Munjić je izvodio, Ohranović je organizovao, Arijana je prenosila i osiguravala kontakte, a premijer je davao političku energiju cijelom procesu. Bez njega ovaj lanac ne postoji. Bez nje lanac nema funkcionalnu vezu s kabinetom. Bez njih dvojice – Munjića i Ohranovića – nema operativnog sprovođenja.
U porukama Huseinović Ajanović djeluje kao neko ko „završava“ stvari: prenosi dalje, potvrđuje da je vidjela, kada je predmet „na stolu“, kada je moguće očekivati odgovor. Munjić joj se obraća kao osobi koja ima pristup premijeru. Ohranović joj se obraća kao osobi koja zna šta je dogovoreno „gore“.
Zato sada, kada se pred sud iznosi početni sloj onoga što je radila ova grupa, njeno ime postaje ključno. Ne zato što je imala moć da mijenja istrage – to je radio Munjić. Ne zato što je organizovala operativu – to je radio Ohranović. Nego zato što je bila osoba iz političkog vrha koja je redovno bila s njima u kontaktu. Premijer povremeno, ali suštinski.
Kako god se ovaj slučaj bude dalje razvijao, ostat će činjenica da je između premijera Federacije i vrha policije postojala je komunikacijska linija koja nije smjela postojati, a u njenom središtu stajala je Arijana Huseinović Ajanović. To je veza koja određuje cijelu priču – i sve što u njoj nedostaje.
U bosanskom jeziku ima jedna riječ koja savršeno opisuje ulogu i svrhu Arijane Huseinović Ajanović u ovom postupku. Ona je Nikšićev bedel – zamjena, ona koja obavlja nešto što on ne može ili neće.
Iako se danas riječ bedel uglavnom koristi za muslimana koja uime druge, nemoćne ili umrle osobe, obavlja hadž (hodočasti Mekku i Medinu), ranije su postojali i vojni bedeli, ljudi koji su, uz naknadu, izvršavali vojne obaveze imućnijih. Ovaj osmanski institut preuzela je i Austro-Ugarska, te u Zakonu iz 1881 propisala mogućnost zamjene služenja. Vojni bedeli u KundK vojsci postojali su i do početka Prvog svjetskog rata.
Arijana Huseinović Ajanović je bedel Nermina Nikšića pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.
Odgovor.ba
