Često se u našoj javnosti može čuti shvatanje da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nema značajnu ulogu u procesu odlučivanja u zemlji uz dodatak da su njegove ovlasti “simbolične”.
Izbor predsjedavajućeg Vijeća ministara, donošenje budžeta, imenovanje komandnog kadra Oružanih snaga, imenovanje ambasadora, vođenje vanjske politike i simbolika da BiH nije isključivo zasnovana na etničkoj raspodjeli političke moći govori o značaju Predsjedništva.
Shvatanje da je u pitanju isključivo simbolična funkcija, ukoliko nije plasirano s ciljem propagandnog djelovanja (najčešće jeste), uzima za mjeru činjenicu da kada u Predsjedništvu sjede dva člana izabrana od glasača građanskih i bošnjačkih nacionalnih stranaka, kao što je trenutno slučaj, to nije dovoljno da bi se zaustavila značajna prednost srpsko-hrvatskog bloka, oličenog u savezu HDZ-a i SNSD-a, koji praktično nameće dinamiku i smjer političkih procesa Sarajevu.
Kada kažem “prednost”, ne mislim samo na to da Dragan Čović i Milorad Dodik, kontrolišu većinu izvršnih pozicija u zemlji po vertikali, već i činjenicu da su u stanju nametnuti gotovo sve bitnije teme i usmjeriti procese. U tom okviru Sarajevo je uvijek u određenoj defanzivnoj formaciji. Za primjer možemo uzeti reformu Izbornog zakona koja se razmatra samo na način da se ispune ciljevi HDZ-a. Gotovo svaki prijedlog reforme nudi Sarajevu kozmetičke dobitke, a HDZ-u suštinske.
S tim u vezi plasiraju se teze da gubitak većine u Predsjedništvu u korist srpsko-hrvatskog bloka suštinski neće promijeniti ništa u praksi. Iz toga se izvlači zaključak da glasanje dijela Bošnjaka za člana Predsjedništva iz reda Hrvata ne samo besmisleno već da onemogućava razbijanje srpsko-hrvatskog saveza koji bi, navodno, u konačnici doveo do hrvatsko-bošnjačkog.
Kao cijenu neuspjeha neki kritičari indirektno predlažu prepuštanje tog mehanizma srpsko-hrvatskom bloku. U toj perspektivi ukoliko nije vidljivo djelotvoran onda nije ni značajan. U konačnici takav stav završi idejom da se promijeni i sam način izbora članova Predsjedništva.
Najvažnije, neuspjeh Sarajeva da se adekvatno suprotstavi srpsko-hrvatskom bloku fakturiše se jedinoj instituciji u kojoj Sarajevo, gledajući izolovano u odnosu na cijeli bh. politički sistem, i ima prednost, Predsjedništvu BiH. Rušenje ideje o značaju Predsjedništva ruši se i volja da se pozicije u njemu brane.
Izostanak jasnih ciljeva
Iako prednost srpsko-hrvatskog bloka dijelom proizilazi iz ustavnog okvira, koji favorizuje etničke politike, prvenstveno kroz domove naroda koji i jesu temelj moći, objasniti stvarnost time nije utemeljeno na činjenicama.
Naš ustavni okvir pruža određeni manevarski prostor Sarajevu koji ostaje neiskorišten zbog nepostojanja konsenzusa stranka sa sjedištem u Sarajevu o odnosu prema savezu srpske i hrvatske politike. Istina, postoji privid postojanja konsenzusa koji se ogleda u shvatanju svih da Bosna i Hercegovina mora sačuvati suverenitet i teritorijalni integritet.
Činjenica da na operativnom planu ne postoji vidljiv minimalni zajednički politički cilj Trojke s jedne i SDA i DF-a s druge strane, pa vjerovatno ni unutar svakog od blokova čini takav konsenzus samo prividom. Parole i fraze ne mogu zamijeniti jasne, ostvarive i mjerljive ciljeve. Vidjeli smo da na ključnim pitanjima kao što je reforma Izbornog zakona on ne postoji, upravo suprotno, postoje suštinska neslaganja o načinu kako politička moć treba biti raspoređena unutar zemlje.
U takvoj političkoj stvarnosti kontrola većine u Predsjedništvu ostaje neiskorišten mehanizam u smislu svega onoga što bi se time moglo dobiti. Vidjeli smo to kod izbora predsjedavajuće Vijeća ministara 2022. godine. Iz tog razloga u javnosti se javlja frustracija kako borba za Predsjedništvo nema značaj, zanemarujući da većina u njemu sama po sebi ne znači puno ako ne postoji volja za ofanzivni pristup politici.
Trojka je tada izbjegla ući u krizu izbacivanjem SNSD, izgovorom da Milorad Dodik ima kontroli paket u državnom Domu naroda, ali je dvije godine kasnije svakako upala u najveću poslijeratnu krizu, sa puno lošijim kartama, nego je to mogao biti slučaj, gdje su kadrovi SNSD-a unutar državnih institucija sabotirali svaki odgovor na rušenje ustavnog poretka.
Stiže otrežnjenje
U važnost institucije Predsjedništva uvjerit ćemo se ukoliko kandidati HDZ i SNSD na predstojećim Općim izborima dobiju većinu. To što Sarajevo nije imalo hrabrosti ili volje da iskoristi većinu neće značiti da srpsko-hrvatski blok u istoj poziciji neće iskoristiti. Uz kontrolu srpskog i hrvatskog kluba domova naroda tolika koncentracija moći značit će potpunu defanzivu Sarajeva gdje će Klub Bošnjaka u federalnom Domu naroda ostati jedina brana štetnim odlukama Predsjedništva.
Protivljenje člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka štetnim odlukama nove većine morat će dobiti podršku dvije/trećine delegata u Klubu Bošnjaka federalnog Doma naroda. Prag je toliko visok da će uvijek postojati mogućnost da srpsko-hrvatska većina u Predsjedništvu pravi dogovor sa samo jednim političkim blokom u Sarajevu ili jednim njegovim dijelom.
U toj stvarnosti gotovo nepremostive unutrašnje podjele među strankama u Sarajevu prenijet će se na novi front, gdje ga nikad praktično nije bilo, sa mnoštvo političkih faktora među kojima će srpsko-hrvatski blok minimalnim koncesijama, uz velike dobitke, tražiti podršku najslabijeg među njima. Uzdati se u gotovo mitski patriotizam Bošnjaka, samo zbog njihove etničke pripadnosti, pa na tome graditi očekivanja, naivno je.
Osim toga, umjesto jedne trećine ambasadora, sada će dvije trećine raditi u korist interesa onih koji Bosnu i Hercegovinu ne vide kao vlastitu državu. Umjesto hrvatskog lobiste Maxa Primorca koji u Washingtonu govori da muslimani maltretiraju i progone kršćane sada će većinski izgovarati bh. diplomate na službenim sastancima.
Objašnjavati šta bi značilo pomilovanje Milorada Dodika, odluku koju može donijeti većina u Predsjedništvu, suvišno je.
Ucjene, pritisci, maksimalistički zahtjevi i prijetnje upućene Sarajevu, naročito u kontekstu rasta desnice u SAD-u i Evropskoj uniji, ne samo da će se pojačati već će sada imati i dominantnu institucionalnu podršku unutar zemlje. Prednost će se pretvoriti u potpunu dominaciju srpsko-hrvatskog bloka.
Pozicija unutar Predsjedništva u rukama HDZ-a u odnosu na građanske stranke ne nosi istu težinu, zbog moći koju Dragan Čović ima na drugim nivoima vlasti. Ovladavanje svim značajnim pozicijama po vertikali, od Predsjedništva, Vijeća ministara, Vlade Federacije pa do kantonalnih vlada HDZ-u će dati snagu koju ima SNSD i toliko veliku, gotovo zasljepljujuću ambiciju sa kapacitetom da je makar dijelom zadovolji. Mjeriti značaj Predsjedništva samo snagom Sarajeva da iskoristi većinu u njemu pogrešno je jer je suprotnost od toga većina srpsko-hrvatskog bloka u čijim rukama ova institucija postaje mehanizam sa značajnim destruktivnim potencijalom.
Koliko vrijedi većina u Predsjedništvu saznat ćemo nakon što je izgubimo.
