Ljudi u maskirnim odorama spustili su njegovo tijelo u zemlju. Znajući da poslije njih ovaj put neće doći bageri. Da Ratkove posmrtne ostatke raskomadaju i prenesu u pet različitih grobnica. Pa, da ih, onda, opet otkopaju i prebace na neko treće mjesto koje bi forenzičari stručno nazvali – tercijarnom grobnicom.
“Pomolimo se”, ponavljao je patrijarh Porfirije iste one riječi koje su ponavljali srpski pravoslavni sveštenici dok su svetom vodicom prskali Škorpione prije njihovog polaska u Srebrenicu.
“Amin”, šaputala je masa, krsteći se za spokoj duši generala Ratka.
Svaki treći čovjek govorio je “ekavicu”. Jer dvojica od trojice su došla iz Bosne. Iz onih dijelova Bosne gdje niko nije vidio bagere koji su pod njihovim prozorima u Podrinju raskomadali osam hiljada Bošnjaka, netom ubijenih pod njihovim balkonima. Došli su iz onih dijelova Bosne gdje su, na očigled svih, na živim lomačama spaljena djeca. Bošnjačka djeca. Došli su i poveli svoju djecu koju su već ranije ubijedili da Ratko heroj i da su “Turci” ubijali sami sebe. Došli su iz onih dijelova Bosne gdje niko nije primijetio konc logore. A svi vide.
Došli su, jer su svi isti. Barem onih par desetina hiljada što ih je u ponedjeljak ustalo u zoru da u podne isprate generala Ratka na put u pakao.
“Pravac Džehennem”. Ništa drugo osim ove rečenice oni kaburski meleki nisu mogli reći Ratku Mladiću nakon što su ga njegovi saborci zagrnuli srpskom zemljom. A vatra džehennemska sedamdeset je puta jača od one žive vatre koju je, po Mladićevim prethodnim uputama, u višegradskoj Pionirskoj naložio Milan Lukić.
“Ulazi, bre, čoveče. Nemoj da ti govorimo deset puta. Pravac, Džehennem”, govorit će kaburski meleki, dok će zov prirode okupiti hiljade crva da pucaju u Mladićevo “živo meso”.
Za to vrijeme Srbi će nad Ratkovim grobom ispaliti počasni plotun, dokazujući time da je Haag, ipak, bio u krivu. i jeste. Bio je u krivu kada je odgovornost za genocid i druge zločine individualizirao. Srbi su danas, izuzimajući par izuzetaka koji potvrđuju pravilo, svu Ratkovu krivicu preuzeli na sebe. A Srbija je, istovremeno, priznala da je sve vrijeme lagala kada je govorila da sa zločinima i zločincima u BiH nema nikakve veze.
Danas je u grob spušten ratni zločinac Ratko Mladić. Rođen u Kalinoviku, umro u Haagu, sahranjen u Beogradu. Vojska kojom je komandovao više ne postoji. Država za koju se borio, velika Srbija, nikad nije zaživjela. Bošnjaci koje je želio iskorijeniti, većinski su narod u Bosni i Hercegovini. Ratko je umro u tuđini. U zatvoru. Sahranjen je u tuđini. Glavnom gradu države u kojoj nije rođen.
Od crkve do groba prevezen je crvenim kombije. Simbolično. Uz pratnju Nenada Stevandića i drugih vozača banjalučkog crvenog kombija koji je u smrt odvozio Bošnjake iz tog grada. Za to vrijeme salutirale su mu crvene beretke. I bajkeri Srbi. Sa svim svojim fašističkim obilježjima. Jer fašisti se i mogu diviti samo oni poput njega. I nije ih bilo malo. Pedesetak hiljada realnih, ili 150 hiljada režimski napumpanih, sasvim je svejedno. Srbija nisu Sonja Biserko i Nataša Kandić. Srbija je ono što je cijeli svijet gledao danas. U živom TV prenosu. Za kamerom je falio samo (a da li je) Slobodan Stojković. Onaj Škorpion što mu je negdje kod Trnova “crkla baterija”.
